Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

IAKO TO NIJE BILO NAGLAS

Nisam ponijela maramice. Znam da ih vi imate, ali ne želim ni vaše. Bude li ovdje suza, šteta ih je brisati – ako me razumijete.

Samo me nemojte prekidati. Nemojte me ništa pitati, ništa komentirati. Treba mi monolog za ono što me dovelo k vama. Sama ću svoj život rasporediti u odlomke koje zovete seansama. Došla sam zato što mi treba uho. Uho za život, ako mi to možete biti. Jer ovdje se radi o životu. O životu i o preživljavanju.

Imala sam sedam godina kad sam prvi put ozbiljno pomislila na život. Sjećam se da je bilo baš tada jer se misao javila dok me tata učio voziti bicikl koji sam dobila na kraju prvog razreda osnovne škole. Sigurno sam već ranije puno puta čula imenicu život, ali tad se prvi put samostalno pojavila u mojim mislima. Tad sam je prvi put sama upotrijebila, iako to nije bilo naglas.

Život možda neće biti jednostavan kako se činilo – to je bila misao koja se zavrtjela s pedalama. Neočekivana misao za sedmogodišnju djevojčicu, koje se baš zbog toga i sjećam.

Ne pričam vam o tom biciklu slučajno. To mi je zbilja važno. Ne znam jesu li i neke druge važne stvari na ovom svijetu započele na biciklu, ali ova sigurno jest. Mislim na stvari pojedincima važne, ne na one važne za čovječanstvo. Na stvari od kojih nitko nema neke velike koristi, ali su nekome, ipak, presudne za sve.

Uglavnom… trebala sam se usredotočiti na održavanje ravnoteže i na kontrolu nad okretanjem pedala, a umjesto kotača meni se u glavi vrtjela ta jedna imenica, jedna riječ za koju sam iznenada shvatila da obuhvaća sve što ću ikad doživjeti. Bila sam strahovito uzbuđena zbog spoznaje da jedna jedina riječ može pokriti toliko sadržaja. Umjesto kotača, meni se u glavi okretao život, taj drugi golemi kotač koji se zakotrljao, i otkriće da riječi mogu biti zastrašujuće moćne ako na njih obratim pažnju i dam im priliku da se iskažu.

Tata je jednom rukom pridržavao upravljač, drugom sic, i trudio se održati me na biciklu uspravnom. To je bilo teško jer ja bih pedale zavrtjela jednom, a onda kao da bih se predomislila oko toga trebam li uopće naučiti voziti bicikl. Hoće li život biti kompliciran ako ne naučim? Umjesto o uspostavljanju ravnoteže, razmišljala sam o riječi život, uvećavajući u mislima njezin iznenadni značaj. Tata se ljutio i nije shvaćao kako ne mogu usvojiti najobičniji princip vrtnje kotača, a dotad ni u čemu nisam zakazala.

Onda je, iznerviran, pustio i mene i bicikl gurnuvši nas blago prema naprijed ne bi li me opasnost natjerala da održim ravnotežu. Računao je da ću možda provoziti onako kako proplivaju neplivači koji nenadano završe u moru. Kad sam osjetila da sam sama sa sobom i s biciklom, a na neki način i sa životom, ozbiljnije sam zavrtjela pedale, ali zaboravila sam upravljač držati u ravnini pa sam naglo zaokrenula prema rubu obale i gotovo završila u moru. Tata me u zadnji čas uhvatio. Kad neplivač završi u moru, vjerojatno će proplivati – ali od plivača na biciklu u moru zbilja nema nikakve koristi.

Tata je privremeno odustao i odveo me kući. Putem mi je ljutito objašnjavao sve ono što nisam shvatila o održavanju ravnoteže, računajući da mi još malo teorije neće škoditi za buduću praksu. Toga dana sam prvi put čula riječ ravnoteža, pa sam se uhvatila za nju da se ne rasplačem od žalosti što sam razočarala tatu. Mrzila sam je u sebi, tu riječ, jer to je bilo ono u čemu sam zakazala. Ravnoteža. Rastavljala sam je na slogove onako kako nas je učiteljica naučila, kao da ću je kazniti ako je tako rascjepkam. Zbunjivalo me ono v za koje nisam bila sigurna pripada li prvom ili drugom slogu, a to je bio samo još jedan razlog više da se ljutim na riječ koja me čini tako bespomoćnom – i na biciklu i općenito.

Čim smo došli kući, pobjegla sam u svoju sobu. To sam radila uvijek kad sam bila na rubu suza. Rub suza obično je bio najdalje dokle bih uspjela doći, ali toga su dana iza zatvorenih vrata suze doista krenule. Ustvari, rasplakala sam se tek u krevetu, kao stvorenom za tješenje. Bočne strane bile su mu povišene jer ga je tata izradio kad sam bila puno manja, dok se još bojao da ću u snu završiti na podu. Bio je pomalo nalik na brod, taj moj krevet, pa sam u njega dovlačila štošta, kao da se pripremam za plovidbu. Između madraca i uzglavlja, pod jastukom, bilo je dovoljno prostora za moju skrivenu prtljagu zbog koje sam sama mijenjala posteljinu. Iz djedove škrinje uzela sam jednu staru pomorsku kartu, dalekozor i nožić na sklapanje. Imala sam i uže, bilježnicu za brodski dnevnik, nešto ušteđevine u kovanicama, mali kompas sa zaglavljenom kazaljkom i nekoliko knjiga posuđenih s police u dnevnom boravku. Tek sam bila naučila čitati, ali trebalo se opskrbiti jer je bilo pitanje dana kad ću sve te silne retke svladavati kao od šale.

U moju gusarsku prtljagu toga se dana uselio i rječnik.

Njega nisam morala skrivati. Kad me mama našla uplakanu, zamolila sam je da mi ga donese. Htjela me je utješiti pa nije od toga pravila pitanje. Ostavila me nasamo s tom debelom knjižurinom, zadovoljna što sam zbog nje prestala plakati. Čim je izašla, potražila sam ravnotežu.

Zbunilo me koliko značenja može imati riječ na koju sam toliko ljuta. Bila je previše zanimljiva da joj ne oprostim. Naučila sam, na primjer, da ispasti iz ravnoteže ne znači pasti s bicikla, nego prestati vladati sobom. Da ravnoteža ne znači samo to da uspiješ ne pasti, nego i usklađenost – i još svašta drugo što tada nisam razumjela. Uglavnom, otkrila sam da je ravnoteža nešto čemu bi trebalo težiti, ne samo na biciklu nego općenito u svemu.

Uzela sam brodski dnevnik, koji je dotad bio prazan, i na prvoj stranici zapisala riječ ravnoteža. Zapisat ću u tu bilježnicu kasnije još puno riječi, ali od ravnoteže je sve krenulo. Ustvari od života. Ili od bicikla, na kojem sam iznenada shvatila da su riječi puno više od nedužnog alata za sporazumijevanje.

Više nisam bila tužna zbog bicikla jer mi se činilo da je sve dobilo smisao. Možda je istina da se nisam mrdnula iz svog kreveta nalik na brod, ali na neko sam putovanje ipak krenula. U tim uvjetima život se, mislila sam, slobodno može malo zakomplicirati. Ne bude li dovoljno događaja koje očekujem, računala sam na to da uvijek mogu i izmisliti neke. Brodski dnevnici podnose svakakve izmišljotine, pogotovo ako je kapetan na brodu sam samcat.

To ne znači da ću izmišljotine pričati vama. Ne bi imalo smisla, iako je čudno pravu istinu govoriti osobi koju ne poznajete. Nisam mislila da do toga može doći, i moram priznati da me ljuti činjenica da ste vi stekli pravo na moju priču samo zbog onoga što piše na pločici na vašim vratima. Ali, eto, vi imate uho s potpisom – rekla bi danas ona djevojčica s bicikla koja sada ovdje pred vama sjedi da bi vam ispričala kako se onaj kotač kasnije zavrtio i što je poslije bilo s ravnotežom o kojoj sam toga dana saznala samo ono što je moguće saznati iz rječnika.