Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

DA BIH MOGLA PREŠUTJETI SVOJU

Krevet mi je tada bio jedino podnošljivo mjesto. Kad bih uspjela zaspati, ničega nije bilo. Nije bilo ni gubitka, ni boli, ni straha, ni prisilnog života. Jedino sam u tom privremenom nestajanju dobro preživljavala. Pokušavala sam ga produžiti tabletama za spavanje, ali nisu mi pomagale. Bacila sam ih u smeće tek kad sam se više puta ulovila u razmišljanju da bi trebalo popiti cijelu paletu odjednom, ili možda sve tri palete iz sve tri kutije koje sam imala kraj uzglavlja.

Nakon toga preostala mi je samo milost slučajnog sna i kratkotrajnog zaborava. Bila sam zahvalna na svakom trenutku jedva dočekanog spavanja. Kad bih se probudila, sve bi me opet dočekalo. Ostajala bih u krevetu zavaravajući se da možda i ne moram ustati, da ne moram sudjelovati u svijetu koji je nastavio postojati bez njega kao da se ruga svim mojim planovima o zajedničkoj starosti.

Zatvarala sam oči tražeći u mraku iza kapaka pravo nepostojanje. Tad bih dane premotavala unatrag, gdje su još postojali dobri razlozi za život. Vrtjela sam svoje filmove iz perfekta dokle god mi je sjećanje sezalo pa sam tako jednog jutra, ili je možda bila noć, taj krevet iz kojeg ne znam ustati zamijenila za onaj svoj krevet nalik na brod. Krevet u kojem mi se ništa loše nije moglo dogoditi.

Zamišljala sam njegove podignute bočne strane, koje je tata izradio da u njemu budem sigurna. Zamišljala sam svoju djetinju prtljagu za izmaštana putovanja na koja bih neustrašivo krenula dok su svi spavali. Tako sam u sjećanje prizvala i svoj brodski dnevnik i sve one zapise koje nitko neće moći dešifrirati dopustim li da mi se zavrti odjavna špica.

I danas, deset godina kasnije, još uvijek sam zatečena činjenicom da vam jedna misao, jedan nedužan prizor iz djetinjstva, može spasiti život. Tada nisam znala da se radi o tome. Nisam se još osjećala spašenom. Znam samo da sam u taj krevet dovukla sve ono što se kasnije pokazalo kao moj pojas za spašavanje.

Prvo je to bio rječnik, nakon toliko godina. Nije to bila ona debela knjižurina koju mi je mama donijela u krevet kad sam se rasplakala zbog ravnoteže – kao što je i ravnoteža koju sam ovaj put morala naći bila neke sasvim druge vrste. Rječnik je u međuvremenu, zahvaljujući napretku tehnologije, stekao eleganciju i smjestio se na CD pa su mi se riječi otvarale u kompjuterskom prozoru u kojem sam brže mogla potražiti značenja užasa koji me zadesio. To je bio rječnik kojemu je bilo lako postaviti pitanje, ali je u njemu bilo teško naći prave odgovore.

Tuga – normalan, odgovarajući odgovor na izvanjski i svjesno prepoznati gubitak. Žalovanje – osjećaj očajanja i tuge zbog gubitka voljene osobe. Bezvoljnost – stanje onoga koji je bezvoljan; apatičnost, bezvolja. Praznina – svojstvo neispunjenog prostora; odsutnost, nepostojanje sadržaja; ništavnost. Ni jedno tumačenje tih olako objašnjenih pojmova nije se podudaralo s onim što sam doista osjećala. Sve je bilo puno dublje, teže i beznadnije.

Još uvijek sam živo pamtila definicije svih onih riječi koje su mi u djetinjstvu pomogle da shvatim što sam učinila onoj muhi i da sebi oprostim to nehotično ubojstvo. Pamtila sam i tumačenja riječi vezanih za bolest i medicinu, iako nikad nisam mislila da će mi tako okrutno zatrebati. Njih se nisam usudila ponovno tražiti u rječniku. Trebala mi je druga vrsta riječi. Trebale su mi riječi za spas.

Tako sam u krevet donijela bilježnicu. Pa knjige u kojima sam se gubila, tako izgubljena. Svaki trenutak izvan službenog svijeta provodila sam s laptopom u krilu. Nisam ni shvaćala da sam pronašla utočište u kojem je moguće biti živ, ali negdje drugdje, izvan prave stvarnosti.

Bilješke su se gomilale, ekran popunjavao, a ja sam postojala. Ne baš živjela, ali postojala svakako.

Izmišljeni ljudi i svjetovi zamijenili su svijet pred kojim sam morala zatvarati oči da preživim.

Vratila sam se tuđim tajnama da bih mogla prešutjeti svoju. Tajnu o tuzi koja nije normalan, odgovarajući odgovor na izvanjski i svjesno prepoznati gubitak, nego ponor u kojem baš ništa nije normalno, odgovarajuće ni prepoznato.