Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

SAD KAD TREBA UČINITI SVE

Stajala sam tamo, u bolnici, pored tatinog kreveta, na odjelu intenzivne njege u kojem su posjeti dopušteni samo sat vremena dnevno – a i tih sat vremena trebalo je pravedno rasporediti na sve nas koji smo željeli svoju priliku za možda posljednje riječi koje ćemo mu imati priliku uputiti. Naginjala sam se nad njega, držala ga za one njegove velike ruke koje su me hranile, grlile i štitile od svega od čega otac može zaštititi kćer, i govorila mu sve što se uopće može reći nekome tko te gleda a ti nisi siguran vidi li te uopće i dopiru li do njega tvoje riječi. Govorila sam mu i ono što se nikad ranije nije moglo, ono što je čekalo neizgovoreno i ne znajući da će ikad zatrebati. Riječi su navirale iz svih mojih unutrašnjih spremnika, kao da su znale da više neće imati priliku biti izrečene u njegovo uho, nego samo u prazninu u kojoj više neće biti nikoga da ih dočeka.

Pravila sam se hrabra, kao što sam pred njim to činila cijeloga života. Pravila sam se da je to samo stanka koju nam je život omogućio da mu kažem sve ono što se ne može reći u hodu, u danima na kakve smo navikli, u vremenima u kojima je smrt na sigurnoj udaljenosti. Pravila sam se da nas još puno toga čeka, da će ta bolnica jednom biti samo davna uspomena koju ćemo zajedno prepričavati kao priču o hobotnici, ili priču o spašenom malom prstu koji je zarastao ukrivo.

Dok sam mu tako govorila o budućnosti, sva mi je prošlost navirala u slikama. I onaj bicikl, i noćni ribolovi, i medicinska enciklopedija koju smo listali, u to sam bila posve sigurna, s daleko većom predanošću od svih tih liječnika koji su se sada motali oko njegovog kreveta. Ta je enciklopedija u mojim tadašnjim neizgovorenim mislima bila teška baš onoliko koliko je stvarno težilo svih sedam tomova uvezanih u crnu kožu. Pritiskala me svom svojom kilažom, i svom težinom krivnje što nisam završila medicinu – jer da jesam, možda bi tata sada mogao vjerovati da je na sigurnom. S kćeri doktoricom smrt bi se mogla unedogled odgađati, jer ona toj smrti, on bi bio uvjeren, ne bi dala ni blizu.

Ali ta kći je bila bespomoćna. Bila je, zapravo, i beskorisna, jer je znala baratati samo riječima, a riječima se ne može spasiti tuđi život. Bila bi, sasvim sigurno, jednako bespomoćna i s diplomom Medicinskog fakulteta, ali mogla bi barem uvjerljivije braniti nadu i omogućiti mu osjećaj da je njegov san o liječničkoj diplomi u familiji imao smisla, sad kad treba učiniti sve što je moguće da ga se spasi.

No bijele kute ovdje su nosili drugi, a ne ja. Odjednom se činilo da bi cijeli onaj neučinjeni trud oko te diplome imao smisla, i te se krivnje bilo nemoguće osloboditi.

Nikad nisam izgovorila toliko riječi šapćući.

Nisam željela vjerovati da je to tatina odjavna špica, ali sam negdje duboko, gdje se misli još nisu ni usuđivale zadirati, znala da jest. Njegova smrt kotrljala se prema meni kao Sizifov kamen koji će me zgnječiti svom silinom dok ga uzalud pokušavam izgurati uzbrdo.