Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

KAKO JE TADA VJEROVALA

Kad su s autoceste A1 na čvoru Skradin sišli na državnu cestu D56, panorama ju je ostavila bez daha. Prestala je naglas izgovarati pisma i nakratko zanijemjela. Govorenje bi bilo uzalud. Zastala je usred rečenice, ne sjeća se koje. Sjeća se samo osjećaja da je baš tamo gdje treba biti. I osoba pored nje je prava. Da je i pokušala prisjetiti se kad je zadnji put u životu imala taj osjećaj – osjećaj da je sve kako treba biti – ne bi u arhivi svoje prošlosti pronašla ništa slično. Još jučer ta bi je činjenica porazila, a danas je bila u stanju ignorirati perfekt kao da je tuđi, kao da osoba koju je u njemu ostavila nema ništa s Laurom koja sada gleda panoramu Skradina sa zvonikom barokne crkve i uredno ukotvljenim jedrenjacima u mirnom lučkom plavetnilu. Ta bivša Laura ostala je u svom bivšem čemeru, a ova nova počinje shvaćati da život stvaramo sami, da je svijet idealno mjesto za taj i takav život, i da sve može biti jednostavno ako u to povjerujemo.

Pavel je, očito, to znao oduvijek.

– Nisi bila u Skradinu? – pitao je, vjerojatno zbog uzdaha koji joj se oteo kad je vidjela panoramu.

„Čini se da nisam uopće bila“, htjela mu je reći, ali prešutjela je to.

Nasmiješio se i dodirnuo joj ruku.

Vidjela je sebe kako to isto radi Hildi, Klaudiji, pa i bezimenoj pacijentici kojoj dosad, na njezin zahtjev, nije uputila ni jednu jedinu riječ. Tako se valjda, kao sad Pavel, osjećaju ljudi koji nađu put do tuđeg svijeta i tuđe duše. Ljudi koji nekome pomognu a da se nisu posebno ni trudili protumačiti život, objasniti njegovu izdašnost i smisao. Čini se da svima samo treba pokazati primjer pravog života, primjer potencijalne sreće koju ne treba tražiti nego samo računati na nju. Čak i ako je ta vrsta stvarnosti krivotvorena, nema u tome ništa loše. Od svih mogućih stvarnosti izabrati najbolju – samo to treba činiti sa životom da bi sve bilo u redu.

– Jesi li gladna?

– Gladna sam. Jako sam gladna – rekla je, i oboje su znali da ne misli samo na hranu.

Parkirao je uz narančasto-žuto zdanje smješteno tek nekoliko metara od zaljeva obrubljenog gustom borovom šumom. Kuća je bila sa svih strana okružena zelenilom zbog kojega je i more poprimalo istu boju. Zbog te zelene bonace Vila Barbara djelovala je kao kuća na jezeru koja je zalutala u morski krajolik. U njoj će njih dvoje provesti dva dana, ali ona je u predvorje vile ušla kao da će u njoj živjeti, kao da je u pitanju dom. Kad izostaviš budućnost, sve ti se čini nepovratno tvojim. U prezentu jednostavno raspolažeš svime što te okružuje, pod uvjetom da zanemariš da postoji neizvjesno sutra u kojem moraš sudjelovati. To mu je i rekla dok su se stubama penjali na prvi kat, do apartmana koji je za njih unajmio.

– Sviđa mi se ta perspektiva – rekao je, kao da nikad nije razmišljao na taj način.

Pavel se nije ponašao kao da ju je on nečemu naučio, kao da je uz njegovu pomoć došla do pravih zaključaka. Držao se kao da je ona njemu otkrila djelić istine koji mu je nedostajao da shvati zbog čega je u stanju uživati u svemu što mu se nudi. Bila mu je zahvalna što prešućuje ulogu njezinog spasitelja. Jedan joj je takav bio dovoljan.

Apartman je izgledao začudno, ali ona se odlučno prestala čuditi bilo čemu. Bio je to zapravo stan koji nije imao ništa hotelsko. Moglo im se činiti kao da su se upravo vratili s puta, u svoj prostor, ostavljen tek na nekoliko dana. Da je Laura u svom stvarnom životu imala hrabrosti, možda bi i njezin dom izgledalo slično. Zidovi su bili obojani nelogično – neki u svjetloplavu, drugi u svjetlozelenu, a jedan zid, onaj iza udobne sive sofe, bio je pun plavih cvjetova na crnoj podlozi. Smjele kombinacije boja koje bi se po svim pravilima prostorne harmonije trebale međusobno ubijati i ostavljati dojam nesklada, hrabro su se povezivale u luckastu atmosferu svedopuštenosti. Ništa se tu nije činilo nemogućim i nespojivim. I u kuhinji, pritajenoj zbog elemenata u smeđe-sivoj boji, kričavozelena pruga na zidu i bijeli šank za dvoje nasred prostora pojačavali su osjećaj da je sve moguće ako se usudiš. Jedino je veliki bijeli krevet u spavaćoj sobi djelovao nedužno, ali kao da se iz ostatka prostora u tu sobu ulazilo sa željom da se nedužnost razbuca i nadglasa.

Da ju je tada, pored tog kreveta, počeo ljubiti – što bi joj se vjerojatno činilo prirodnim kao i svaki trenutak s njim do tada – sve bi se samo logično zaokružilo. Ali nije to učinio. Predložio je da se na brzinu raspakiraju i krenu na ručak, što su i učinili. Silazeći do restorana pomislila je da je sasvim sigurno jedna od rijetkih žena na svijetu koja ima ljubavnika koji je još nije ni poljubio. Pavel je u svojoj neumjerenosti imao mjeru, obzir prema tuđoj razini tolerancije na količinu zbivanja. Sigurno je znao da je dodir u mašti lagan i jednostavan i da stvarnost tu lakoću može poraziti. Pavel je – nema za to drugih riječi – spasonosno divan. On je čovječji endem koji je nekim čudom zastranio baš u njezin život.

Jeli su na bajkovitoj terasi, za stolom pod drvenom nadstrešnicom sa zavjesama. Kao da su u krevetu s baldahinom, tako se osjećala.

Želio je da ona naruči hranu za oboje. On je naručio vino. Tjerao ju je na male, bezazlene odluke, navodio da poželi naizgled nevažne stvari kao da je priprema na trenutak kad će poželjeti nešto veliko i važno. Ovom bi čovjeku bez dvoumljenja trebalo izdati licencu za psihoterapeuta – to je mislila dok su čekali da im stigne salata od hobotnice i brancin pečen u soli. On liječi samo time što je prisutan, samo time što bira pravu verziju postojanja. U njegovoj terapiji nema tuđih suza, nema dugotrajnog slušanja koje stalno vodi na isti početak, na ista opća mjesta nevolje.

Za ručkom mu je pričala o svojoj majci. Nije odlučila da će iz sjećanja izvući samo najljepše trenutke, nego su joj jedino takvi i dolazili. U toj verziji majka nije bila umiruća osoba, bila je lijepa žena puna života koja je svojoj kćeri do devetnaeste godine dala puno više nego što su mnoge žive majke svojim kćerima dale za cijelog dugovječnog života. Miris Tramala i morfija zamijenio je miris majčinog orijentalnog parfema, a bolesničku spavaćicu vedre haljine živih boja zbog kojih su je svi primjećivali. Prvi put nakon majčine smrti govorila je o njoj smiješeći se.

– Umrla je kad sam imala devetnaest – rekla je na kraju tog tihog monologa.

– Sigurno ti nedostaje – zaključio je Pavel, na način zbog kojega je shvatila da to nedostajanje nije dokaz njezine slabosti, nego njezino legitimno pravo.

– Strašno mi nedostaje. Svaki dan.

Pitala se zašto je to dosad bilo teško izgovoriti. Zašto to nikad ranije nije mogla podijeliti s drugima.

Svaki put kad se vraćala s groblja – a odlazila je tamo sama, bez Emila – on bi već kod ulaznih vrata započeo neku priču koja nema veze sa smrću i nedostajanjem. Bilo bi to nešto veselo, kakva anegdota s posla ili nešto što ga je nasmijalo s Gabrijelom, zbog čega bi se njezina tuga činila krajnje neumjesnom. To je bio njegov način zataškavanja istine, koji je prihvatila kao da je njezin. Bilo joj je neugodno govoriti, neugodno žalovati, neugodno živjeti s težinom koju je nosila kao teret koji će kontaminirati vedrinu na kojoj Emil inzistira kao da je to jedini prihvatljiv oblik postojanja.

Onda je Pavel izvadio cigarete i zapalio jednu sebi a jednu njoj. Popušila je tu cigaretu kao da i inače puši. Puno je toga uz njega radila kao da to radi i inače. Recimo, smijala se. Govorila. Sudjelovala.

– Vjeruješ li u Boga? – zatekao ju je Pavel pitanjem.

– Ljuta sam na njega. Ne vjerujem mu.

Sjetila se kako ju je mama kao djevojčicu nedjeljom uređivala za crkvu, kako su tamo zajedno molile i kako je tada doista vjerovala da je pod zaštitom, da Bog kojemu se moli neće dopustiti da joj se dogodi išta loše.

– Mama mu je vjerovala – dodala je.

– Nedavno sam čitao knjigu Juliana Barnesa, koja počinje rečenicom Ne vjerujem u Boga, ali mi nedostaje.

– I meni nedostaje.

– Sutra te vodim u samostan na Visovcu.

– Želiš me pomiriti s Bogom?

– Ne želim te miriti. Želim te uznemiriti – nasmijao se.

Natočio joj je još vina. Pred njima je bilo poslijepodne o kojem ništa nije trebalo znati – samo da se svijet ugodno zaljuljao pod njezinim nogama. Nije to bilo pijanstvo, nego ohrabrujući osjećaj da život ne miruje i da je moguće sve ono čemu se nikad nije ni usudila nadati. Tek sad je istinski vjerovala da je moguće postojati na sav glas.

Postojati onako kako je njezina bezimena pacijentica voljela.