Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

MALEN BAŠ ONOLIKO KOLIKO TREBA BITI

Kad sam htjela oraspoložiti tatu, izvlačila bih s police jedan od tomova Medicinske enciklopedije. Da, imali smo je. Svih sedam tomova. Tata se pobrinuo da se ukoričena najava moje budućnosti nađe na našim policama.

Listala bih enciklopediju i s ozbiljnim izrazom lica proučavala užasne fotografije kožnih oboljenja, izraslina, tumora, ožiljaka na mjestu odrezanih dojki, batrljaka preostalih od šaka ili stopala, svih onih prizora koji bi mogli biti inventar moje budućnosti. Nisam se bojala. Vježbala sam hrabrost zamišljajući se kako izlazim na kraj sa svim tuđim tjelesnim nevoljama koje će me dočekati. Smiješila sam se unesrećenim ljudima s fotografija nastojeći ih tim osmjehom nagovoriti na povjerenje da im mogu pomoći. Doduše, ne odmah, i ne baš njima, ali kad za to dođe vrijeme neki će novi bolesnici doći u moje ruke, a ja ću do tada već toliko toga znati da će takve fotografije postati samo muzejski primjerci prisjećanja na davnu medicinsku prošlost koja se ni njih ni mene više neće ticati. Bila ih je puna moja imaginarna čekaonica, tih ljudi za koje ću se uspješno pobrinuti.

Tata bi se nagnuo nad otvorenu stranicu, zabrinut zbog zastrašujućih prizora koje sam stoički proučavala. Začas bih ga uvjerila da se nimalo ne bojim i da u promatranju tih fotografija za mene nema nikakva zla. Ponekad bismo zajedno potražili neku dijagnozu iz povijesti obiteljskih bolesti i pametovali oko terapije i pristupa liječenju. Jer tata je, zapravo, želio biti doktor – ali u poslijeratnom siromaštvu, sa samohranom majkom koja je troje djece morala sama othraniti, nije bilo ni vremena ni novca za neke velike škole nego je trebalo što prije izučiti zanat i zaposliti se. Ali sve je to bila prošlost koja se lako zaboravlja kad imaš kćer koja predano slovka latinske nazive i uz čije će ime jednoga dana gordo stajati ono sanjano „dr.“ koje njemu sudbina nije omogućila.

Osim medicinske enciklopedije, voljela sam i puno drugih stvari koje su nenadano izranjale iz života. Kad se sada svega prisjetim, bila sam vrlo neodlučna oko toga što bih mogla voljeti više. Recimo, obožavala sam noćni ribolov. U noćne pohode na ribu ponekad bi nas vodio bakin brat, čovjek tužnog imena koje mu je savršeno pristajalo. Isplovili bismo oko deset navečer, on, tata i ja, režući pramcem bonacu u kojoj se ogledavao mjesec. U početku bi se čulo samo brujanje brodskog motora i zvuk nakratko uznemirene površine mora, a kasnije, kad bismo se na pučini usidrili, više ni to. Ta tišina me oduševljavala.

Najčešće smo bacali parangale i lovili pod svićom, a moćno svjetlo ribarske svjetiljke osvijetlilo bi dubinu u kojoj su se ljeskale naivne ribe koje su, privučene svjetlom, završavale na našim udicama i u vršama. Uglavnom smo šutjeli jer je u gluhoj tišini, u kojoj svaki suvišan zvuk dobiva na težini, bilo gotovo nepristojno govoriti bez pravog razloga. Tu se moglo u miru razmišljati, a bilo je posebno uzbudljivo zadubiti se u misli u prisutnosti drugih, koji nemaju pojma što ti se sve mota po glavi. Meni se po glavi motalo svašta – od ribljih sudbina do priča koje su izrastale iz gotovo svega što bi pohvatali moji osjetljivi senzori za naizgled nevažne stvari. Imala sam tada već trinaest ili četrnaest godina i misli su mi naočigled postajale oblikovanije. Svakog bih jutra bila iznova uzbuđena zbog svega što će mi se toga dana u glavi događati.

Za ribe koje su završavale na udicama nisam se osjećala odgovornom. One su same izabrale sudbinu, a tko sam ja da ih sprječavam da se zakače i skončaju u našim kantama i kasnije u našim brudetima. Uostalom, ja nisam bacala parangale. To je bio muški posao. Ja sam samo kasnije, pri povratku, uredno redala parangalske udice na letvicu kako se ne bi zapetljale. Nisu ribe ni bile ono zbog čega sam neumjereno voljela noćni ribolov – nego nepomućena tišina, zatamnjena površina mora u kojoj se ogleda svjetlucanje neba, i onaj osjećaj da je čovjek, udaljen od kopna i ostavljen na brisanom prostoru svijeta, malen baš onoliko koliko treba biti prije nego se usudi razmišljati o velikim stvarima.

Vraćali bismo se u svitanje. Nebo je potiho postajalo svjetlije, a svijet se budio onako kako se može buditi samo nešto golemo i nepregledno – kao da će mu trebati milijun godina da ponovno zaspi i odmori se od svih događaja u kojima treba sudjelovati. Tako sam se i ja znala osjećati ujutro, iako me je i samoj sebi bilo sram priznati tako ambicioznu paralelu. No ipak jesam. Zapisala sam je u dnevnik, koji sam tada počela još pažljivije skrivati od tuđih očiju.

Moj svijet, moj svijet, moj preveliki svijet.

Bilo mi je neugodno i zbog toga što sam prepravila rečenicu koju sam otuđila jednoj sugrađanki na izlazu iz crkve. Čula sam je jer sam bila skrivena iza stupa portala samo zato što sam, jednako posvećeno kao noćni ribolov, voljela i crkvena zvona. Bila je prava blagodat živjeti na otočiću sa sedam zvonika.

Voljela sam i petrolejske svjetiljke. I rukopise. I starinske kovčege s lokotima. I vatru na kaminu. Voljela sam puno stvari na koje drugi uopće nisu obraćali pozornost, a neke koje su mnogi voljeli mene bi ostavljale ravnodušnom, katkad čak i izazivale jezu. Recimo, užasavalo me cvijeće u vazi. Mrtvo cvijeće koje naočigled vene, dok se netko divi tom prizoru na koji se smrt sporo potpisuje.