Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NA NEKOJ NASUMIČNOJ STRANICI

Nakon onog dana puno sam razmišljala o ravnoteži. Pokušala sam o njoj sama zaključivati. Prvo sam došla do zaključka da ravnotežu treba gubiti da bi se mogla uspostavljati. Onda sam se uvjerila da ju je puno lakše izgubiti nego naći. Taj me zaključak stajao mnogih ogrebotina na koljenima i rukama. Morala sam svladati vožnju biciklom jer se to od mene očekivalo. Bila sam sigurna da se život može sasvim dobro odživjeti i bez bicikla, ali bez tatinog odobravanja puno teže.

Iskradala sam se s biciklom i vrtjela pedale prislanjajući se uz vjetrobranski zid u luci, sve dok se nisam ohrabrila dovoljno da vozim bez oslonca. Kad sam uspjela prevaliti prvih dvjestotinjak metara bez padanja, zamolila sam tatu da me ponovno pokuša naučiti voziti. Jer nije njemu toliko bilo stalo da ja naučim voziti, koliko mu je bilo stalo da me on tome naučio.

Pustila sam ga da me pridržava i malo se pravila da se bojim, a onda mu predložila da me pusti. Bila je to predstava koja je završila aplauzom, baš onako kako predstave i inače završavaju. Tata je bio sretan što me naučio voziti bicikl, a ja sam bila sretna što sad u miru mogu listati rječnik, bez jedne velike brige za vratom.

Svako jutro otvarala sam ga na nekoj nasumičnoj stranici. Prva riječ koju bih ugledala kad otvorim oči bila je moj dnevni zadatak za razmišljanje. Nije smjelo biti varanja. Ponekad bih ugledala posve novu, nepoznatu a zvučnu riječ, i dan bi već od jutra zbog nje bio jako zanimljiv. S običnim riječima bilo je teže – trebalo im je dodavati smisao, kombinirati ih s drugima tako da postanu upotrebljive.

Naravno, bilo je riječi s kojima se nije moglo ništa. Baš ništa. Recimo, riječ margarin. To mi je bio jedan od lošijih dana. O margarinu se nema što razmišljati, niti mu se može pripisati neko mistično značenje. Možeš ga samo namazati na kruh i pojesti, ako to voliš. No bilo je i divnih riječi koje bi se mogle rastegnuti na nekoliko dana. Zbog riječi čulo, na primjer, bila sam gotovo u transu. U rječniku je pisalo da je čulo jedno od pet mogućnosti čovjeka i životinje da uspostavi fizički odnos s okolinom, ali ja sam se uhvatila za ono drugo, odnosno za šesto čulo – sposobnost da se unaprijed osjete događaji. To mi je do kraja dana postalo malo, pa sam odmah izmislila i sedmo. Sedmo čulo ću imati samo ja, a to što ću njime predviđati i unaprijed osjećati tek sam trebala smisliti. To mi je bilo pravo otkriće, a svako otkriće je vrijedno zapisivanja.

Postoji i sedmo čulo.

Nisam znala što ću sa svim tim riječima koje su završavale u brodskom dnevniku, ali nisam mogla bez njih. Čekala sam da mi moje sedmo čulo odgovori na to pitanje i ustrajno ih bilježila.

Bila je to moja velika tajna. Nešto što se nije smjelo dijeliti. Ima tih stvari koje ostaju čarolija samo ako ih drugi ne dotaknu. Bilo je jako uzbudljivo imati život koji je meni bio na prvom mjestu a za koji nitko nije znao.

Dobro sam se uklapala u onaj drugi, zajednički život. Išla sam u školu, na zbor, pomagala mami u kući, išla u dućan kad bi me poslali, igrala gumi-gumi s prijateljicama iz ulice. Uspješno sam održavala ravnotežu svog dvostrukog života. Prema rječniku, moj odnos s okolinom bio je uspostavljen.

Na meni se baš ništa nije primjećivalo pa sam počela sumnjati da i drugi, možda, puno toga skrivaju. Recimo, Ela iz moje ulice izgledala je baš tako. Povremeno bi se usred igre zamislila i ne bi čula da joj nešto govorimo. Postala sam uvjerena da svi imaju svijet nevidljiv drugima.

Tako sam jednostavno počela računati na tuđe tajne.

Odjednom se podrazumijevalo da svi nešto skrivaju. Nikome ne može biti sve samo život vidljiv golim okom. Mora biti i nešto ispod, odnosno iza toga. Shvatila sam da će mi sedmo čulo jako dobro poslužiti jer je to čulo koje jednostavno zna i koje na temelju toga što zna može ispričati nevjerojatne priče o zakulisnim životima drugih.

Tad nisam mogla ni naslutiti da će mi sedmo čulo jednom spasiti život. I do toga ćemo doći. Ono me, zapravo, i dovelo k vama. Dođe trenutak kad negdje moramo iskrcati svoj teret, svoju melankoliju, svoj višak riječi, pa i svoju tišinu. Ono što se ne da prevesti ni na jedan jezik. Vi vjerojatno mislite da vam pacijenti na terapiji govore o onome što ih zbilja muči, a možda su samo izabrali podnošljivije. U ljudima je uvijek više od onoga što govore i pokazuju, zbog svega onoga što nije lako priznati ni sebi.