Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

AKO JOŠ UOPĆE IMA PRAVO NA NJU

U visovačkoj crkvi razjasnilo joj se koliko je toga prešutjela. Prešućeno je u njoj bubrilo i nadimalo se u potrebi da ispliva na površinu. Kad joj se učinilo da će puknuti ako ne progovori, zamolila je Pavela da je malo ostavi samu. Primio je to kao nešto što je očekivao, nasmiješio se s razumijevanjem i ostavio je u crkvi u kojoj nije bilo nikoga – barem ne nekoga tko bi bio vidljiv golim okom.

Sjela je u jednu od klupa i ispočetka samo šutjela, pripremajući se na pokornost i na moguće suze.

A onda je počela šaptati.

– Mama, zeznula sam. Sve sam zabrljala.

Zastala je kao da očekuje odgovor. Onda je nastavila tiho sricati kako se osjećala svih ovih godina dok je sabotirala vlastiti život pogrešnim odlukama, pogrešnim ljudima, pogrešnim postupcima – zapravo cijelim svojim postojanjem kao greškom. Kao da već ima dugo iskustvo ispovijedanja umrlima, pričala joj je samo o onome što je muči i što je i samoj sebi prešućivala – jer joj se iznenada podrazumijevalo da je majka cijelo vrijeme imala uvid u njezin ovozemaljski život i da joj je sva faktografija poznata.

– Sigurno se pitaš što radim ovdje, na Visovcu, s mladićem od kojeg sam dvanaest godina starija – šaptala je. – Ne znam, i ja se pitam. Znam samo da sam nešto morala poduzeti, da mi je trebala evakuacija. Znam samo da se nekako moram spasiti.

Njezino amatersko ispovijedanje upravo joj je tako i zvučalo, ali nije ju bilo briga. Najbolnije su istine upravo u najjednostavnije izrečenim osjećajima, i nema tog rječničkog bogatstva koje im može poboljšati značenje.

– Cijeli se život držim reda, a baš sam zbog toga u ovakvom neredu. Znam da ovo nije ispravno. Emil je jedini čovjek kojega moja mučnina nije umorila, ali ja njega, mama, ne volim. Nikad ga nisam voljela. Moram li se zbilja držati lažne zahvalnosti? Ako moram, onda je potpuno svejedno hoću li se sutra ubiti ili nastaviti živjeti kako sam živjela dosad.

Eto, izgovorila je to.

Onda je zašutjela, kao da čeka da se dogodi nešto strašno. Ipak, nije se srušio svijet. Crkvena vrata nisu zaškripala kao zlokoban znak Božjeg negodovanja, kip Djevice nije proplakao pravim, mokrim suzama, Isusu na križu nisu prokrvarile rane. Samo joj je blagi lahor propuha iznenada, jednim kratkotrajnim naletom, rashladio ramena i vrat.

Tišina ju je poticala da nastavi.

– Često mislim kako bi svima bez mene bilo bolje, kako nikome ne bih nedostajala. Svi bi se odmorili od moje mrzovolje i ne bi više morali diplomatski nagađati koje bi me riječi i geste mogle još više oneraspoložiti. Znam da sam svima teret, mama – a ne želim to više biti. I samoj sebi sam teret. Zato sam ovdje. Pokušavam to promijeniti. Možda sam našla najgori mogući način, ali barem nešto pokušavam. Molim te, nemoj me osuđivati.

Kad je ponovno zastala, opet je osjetila svježinu na vratu i ramenima. Tek tada je pomislila da to nije slučajno, da je majka pronašla način da joj se javi, da joj da do znanja da je čuje i da joj ništa ne zamjera. Naježila se od ganuća, ali nije mogla tek tako povjerovati. Pokušala je ponovno. Odšaptala je još nekoliko rečenica, a kad je utihnula, dogodilo se isto. Stidljivi vjetar niotkud opet ju je načas obgrlio.

Ne zna koliko je dugo plakala. Plakala je bezglasno i nepomično, samo suzama za koje joj se činilo da nose dvadesetjednogodišnju težinu neisplakane tuge. Klizile su joj niz obraze i kapale u krilo, kao da svako malo stavljaju točku na rečenice koje je nastavila šaptati kao da sad ima jedinu, prvu i posljednju, priliku izgovoriti sve što joj je na duši. Tiho je recitirala povijest svoje dugogodišnje depresije koju je tada prvi put nazvala pravim imenom iako je znala da će od tog trenutka nadalje morati živjeti s dijagnozom, a ne samo s mrzovoljom koju može pripisati karakteru i životnim nedaćama. Ako je mama išta od toga čula, sad je znala da se njezina kći svakoga jutra iznova pita ima li uopće smisla ustati, da joj se čini kako je, u ravnoteži između života i smrti koje je neprestano svjesna, veći dio života provela na ovoj drugoj strani – u stalnom dodiru sa smrću koja se oko nje nećka na gotovo porazan način. Znala je i kako se osjeća u svojoj ordinaciji dok prešućuje vlastitu tjeskobu zavaravajući se da se može baviti tuđom. Znala je i to da svaki put kad pogleda svog sina, koliko god se trudila izostaviti tu misao, pomisli da to nije njezin sin, da ga je rodila neka druga žena o kojoj ništa nije htjela znati da ne bi morala osjećati prezir i zavist prema konkretnoj osobi. Čula je i to da joj nikad nije oprostila što je umrla dok je izbivala iz kuće, iako je dane i noći provela uz njezin krevet u strahu da će propustiti trenutak oproštaja. Znala je i za sve ono što ne može oprostiti sebi – sve one prijelomne trenutke mlitavih odluka koje su se pokazale pogrešnima a koje je donosila znajući da su krive. Znala je i da osjeća zavist prema svima koji su znali ne pogriješiti.

Bez obzira na ovaj porazni rezime, bilo joj je lakše. Sad kad su sve njezine krivnje izgovorene, više ih neće morati nositi kao teret. Odaslala ih je u tišinu svemira, tamo negdje gdje se grijesi pomno preispituju i gdje im se mjeri težina i odmjerava kazna. Spremna je za sve što može uslijediti.

Ipak, nije očekivala ono što je doista uslijedilo.

Kad je izašla iz crkve, Pavel je pušio naslonjen na jablan i mirno gledao kako mu se približava. Možda je u njezinom hodu i držanju iščitao sve što je trebalo, a možda je odluku donio i prije nego što je primijetio tragove suza u njezinim očima.

– A sad te vodim na jedno posebno mjesto – rekao je, zagrlivši je kao nekoga čiji život ovisi baš o zagrljaju.

– Ne znam može li biti posebnije od ovog – rekla mu je sa zahvalnošću.

– Može, vjeruj mi.

Pustila je da je vodi, ne pitajući se ni kamo ni zašto. Više osjećati a manje misliti – to bi joj trebao postati moto za budućnost, ako još uopće ima pravo na nju.