Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NO NJOJ TO NIJE BILO DOSTA

Kad je naš sin došao na svijet, činilo nam se kao da smo stekli neupitno pravo na budućnost.

Nismo više bili odgovorni samo za svoj život. Svoj možeš i profućkati ako se nemaš petlje nositi s njime, ali kad doneseš na svijet novu osobu, sve se promijeni. Neću vam sad redati fraze o „malom nezaštićenom biću“ i roditeljskom nagonu da ga sakrijemo od svega lošega. Naš sin nama je odmah, od prvog dana, bio čovjek. Čovjek sa svojim malim, nedužnim svijetom koji će se iz dana u dan širiti novim iskustvima, a naš je zadatak bio da ga zaštitimo od onih loših, koliko se to uopće može.

„Ovo je najljepše što sam stvorio“, rekao je kad ga je prvi put vidio. Svako malo nadvijao se nad krevetić da se uvjeri u njegovo postojanje i njegovo savršenstvo. Proporcionalno s ljubavlju, rasla je i briga, ali i odlučnost prema budućnosti.

U tome je bila najveća razlika – da smo zbog svoga sina počeli obraćati pažnju na budućnost, da smo je uračunali u život. Zbog nje smo počeli živjeti kao i drugi, presložili prioritete, radili na uklapanju u vanjski svijet. Nismo se ni okrenuli, a već smo imali posao, auto, računalo, televizor, stalnu adresu, kredite, bračne parove s djecom za prijatelje, roditeljske sastanke u vrtiću pa u školi, obiteljska okupljanja, dječje rođendane i sve ostalo što ide uz jedan uobičajen, ili barem naizgled uobičajen obiteljski život. Izlazili smo u parkove s dječjim igralištima, kupovali igračke i slikovnice, slagali lego-kocke puzeći po parketu u dnevnom boravku, išli u nabavke u trgovačke centre, putovali u posjet roditeljima. Život se proširio izvan mikrokozmosa.

U jednom od dnevničkih zapisa iz toga vremena napisala sam da se navikavamo na dostojanstvo. Navikavali smo se i na uvijek isti komadić neba koji gledamo s vlastitog balkona, kao da teško možemo vjerovati da nećemo opet završiti iza nekih novih, tuđih prozora iza kojih je i nebo uvijek tuđe i različito.

I tati je srce bilo na mjestu. Iako život u podmornici nije slutio na dobro, sve se ipak završilo kako treba – njegova kći je diplomirala i radi, ima obitelj, stalnu adresu, on je dobio unuka, i sve kod nje funkcionira po svim pravilima urednog građanskog života premda se činilo da će sa svojim izabranikom zastraniti u autsajderskom umjetničkom životu u kojem ništa nije izvjesno ni sigurno.

Tata nije znao, jer nikad nismo tražili pomoć, da i dalje ništa nije sigurno, da se i dalje svaki dan suočavamo s izazovima opstanka u svijetu u kojem su riječi na dnu ljestvice svih tržišnih vrijednosti na kojima stvarnost funkcionira.

Pogotovo nije znao, kao što nismo znali ni mi, da ti nikakva upornost ni spremnost na sve moguće izazove ne jamči da ćeš ostati živ. Ne živ u smislu da ćeš se izboriti za minimum egzistencije, nego živ u smislu da nećeš biti mrtav.

Ali, kao što je napisao jedan naš pisac, Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina nema poetike.

Ne znam vjerujete li u sudbinu. Ja sam je do tada uvažavala kao prijateljsku silu koja djeluje u moju korist. Vjerovala sam da između nas dvije postoji nešto poput prešutnog dogovora koji ona neće iznevjeriti, i s tim sam joj se povjerenjem prepustila, kao da – čak i kad mi podvali neki teži zadatak – nad njom imam kontrolu. Vjerovala sam da, bez obzira na njezinu ćudljivu potrebu da me katkad iscrpljuje, ipak na kraju uvijek ja biram i odlučujem. Bila sam toliko naivna da sam joj znala biti zahvalna na izazovima koji su me ojačali i izgradili. No njoj to nije bilo dosta. Ona je neumoljivo provodila svoju matematiku – matematiku oduzimanja – bez obzira na sve što smo isplanirali.

Teško mi je govoriti o tome. Teško mi je, ustvari, ono što je uslijedilo nazvati pravim imenom. Zamislite koliko se toga moralo poklopiti da se nas dvoje spojimo. Zamislite samo tu sudbinsku matematiku. Tamo negdje, jednom, rodio se dječak. Iako je sve počelo davno prije, kad se svemir pobrinuo da se poklopi vremenska i prostorna matematika njegovih roditelja, a prije toga roditelja njegovih roditelja, za njega sve počinje tada, u trenutku njegova rođenja. Krenuo je od nekog datuma, od nekog sata u kojem ga je sudbina uzela u obzir. Kad je imao devet godina, negdje drugdje rodila se djevojčica koju je sudbina uvrstila u svoju matematiku. On je već imao za sobom tri tisuće dvjesto osamdeset i pet dana, a ona je tek krenula na svoj put. Nije ih dijelilo samo vrijeme, nego i stotinjak kilometara u početku, a kasnije, kad su poodrasli, još i više. Sve one godine koje su odradili prije nego su se sreli, oni su, ne znajući, išli jedno drugome ususret. Živjeli su baš na neki određen način i proživljavali baš neka određena iskustva koja su ih oblikovala i izgradila baš onako kako je bilo potrebno da bi se jednom, kad se sretnu, mogli prepoznati. Dok je sudbina računala umjesto njih, nisu imali pojma da im je netko, tamo negdje, već namijenjen. A kad im se vremenska i prostorna matematika dodirnula na istoj točki, kad su jedno drugome ušli u život – koji je u tom trenutku u njezinoj matematici trajao šest tisuća petsto sedamdeset dana, a u njegovoj devet tisuća osamsto pedeset i pet, sve se činilo slučajnim. On je slučajno bio petstotinjak kilometara daleko od mjesta u kojem je živio, a ona je slučajno baš tada doselila u isti grad – možda baš zato da bi srela baš njega.

Previše je to sudbinskog angažmana da bi bilo slučajno. On je morao doputovati u grad baš tada, oboje su morali poznavati istog čovjeka koji je u svojoj životnoj matematici baš toga dana isplanirao druženje za prijatelje, ona se morala pojaviti na onim vratima baš u trenutku kad je on namjeravao otići. Da je došla minutu kasnije, zauvijek bi se mimoišli. Da je on otišao minutu ranije, koordinate vremena i prostora možda im se više nikad ne bi presjekle. Već tada, na tim vratima, oboje su znali da će matematika življenja – sve to zbrajanje i oduzimanje, množenje i dijeljenje – biti zajednička stvar.

Samo… sudbina katkad, od svih računskih operacija, bira oduzimanje. Pa oduzme. Uskrati vrijeme jednakom lakoćom kojom nam ga je jednom dala na raspolaganje. Onda treba opet početi računati ispočetka, s nekim novim jednadžbama kojima nas nikad nitko nije naučio.

Znam, govorim vam u šiframa, u metaforama. Nije to zato što mi je stalo do toga kako će zvučati ono što kažem, nego zato što mi je teško imenovati pakao koji nastojim izgovoriti.

Kad treba izvaditi vlastiti korijen iz sedam tisuća dvjesto osamnaest zajedničkih dana, na kraju sudbinskog udžbenika nema rješenja u koja se može zaviriti u potrazi za rezultatom. Nasilno ti iščupaju korijen iz zajedničkog tla i nitko te ne pita kako ti je venuti.