Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

JER NIŠTA NIJE BILO PRIRODNIJE

Poslije ručka su otišli u šetnju. Šutjeli su, a ona se uhvatila novog pogleda na uspomene, stečenog na seansi s bezimenom pacijenticom. I ta će njihova šetnja jednom biti samo uspomena, ali prave uspomene preživljavaju u svim uvjetima osim u smrti onoga tko ih se sjeća. Došlo je i njezino vrijeme za pamćenje.

Evo, toga će se sjećati, što god se poslije dogodilo. Njihovih koraka po kamenim uličicama, a kasnije po pustim stijenama uz more. Četiri stopala – dva u mekim mokasinama od smeđe kože, dva u sandalama s petom iz kojih izviruju njezini crveno lakirani nokti koje je uredila prije izleta. Zbog tih sandala ju je uhvatio za ruku kad su se približavali moru, da joj pomogne održati ravnotežu. Nedužan razlog za dodir koji je priželjkivala.

Pričao joj je o svojoj majci, o strogoj disciplini koju je provodila nad njim i mlađim bratom kao da nisu u pitanju njezina djeca nego neka koja su joj povjerena. Pričao joj je o ocu koji je od majčine nesposobnosti da pokaže osjećaje bježao u Njemačku, gdje je manjak ljubavi nadomještao uspjehom u poslu. Dolazio je rijetko, a još rjeđe ih je pozivao k sebi u Berlin. Pobrinuo se za vlastiti teritorij, onaj koji mu žena neće zaposjesti svojim emocionalnim škrtarenjem i zanovijetanjem. Očinstvo je nadoknadio tako što je svojim sinovima, čim su napunili osamnaest, iza ženinih leđa otvorio račune na koje je položio milijune. Prvo je Pavelu kupio avionsku kartu za Berlin i tamo ga odveo na večeru na kojoj mu je uručio podatke o njegovom bankovnom računu i rekao: „Sine, što se mene tiče, jedina tvoja obaveza je uživanje u životu“, a onda je to dvije godine kasnije ponovio s mlađim sinom. Tražio je od obojice da zataje majci novac koji im omogućuje lagodan život. Bila je to njegova slatka osveta za iznevjerena ljubavna očekivanja, njegov način da joj oduzme mogućnost kontrole nad životima muškaraca koje je trebala voljeti najviše na svijetu a na kojima je uvijek samo štedjela – i s riječima, i s ljubavlju, i s novcem koji joj je iz Njemačke redovito pristizao.

– Dugo se nisam usudio pipnuti taj novac, iako sam znao da je moj, da mi ga nitko ne može oduzeti. Nisam bio baždaren ni za trošenje ni za odlučivanje.

– Majka nije saznala?

– Nije. Barem zasad. Sljedeće dvije godine još sam živio s njom. Upisao sam režiju, studirao i radio preko student-servisa da zaradim za izlaske i za knjige koje sam želio imati. Često sam provjeravao saldo na svom računu misleći da ću prije ili kasnije na njemu zateći nulu koja dokazuje da se otac sa mnom samo gadno našalio. Dugo mi je trebalo da povjerujem da s tim novcem mogu raditi što hoću. Kad se to napokon dogodilo, prestao sam raditi, ali sam i dalje „odlazio na posao“ da mi majka ne bi postavljala pitanja o izbivanju iz kuće. Na drugoj godini kupio sam stan i namjestio ga. Vodio sam dupli život sve dok majci u dvadesetoj nisam rekao da ću se odseliti, da mi se u centru grada nudi stan s niskom najamninom koju mogu plaćati od svoje studentske zarade.

– Kako je to prihvatila?

– S puno ironije. Mislila je da ću se za mjesec-dva vratiti kući, da neću znati izaći na kraj ni s egzistencijom ni sa samačkim životom. Da iz njezinog odricanja ništa nisam naučio.

– Osim da se ne treba odricati – nasmijala se Laura.

– Baš tako. Bio je to odgoj u negativu, zapravo. Došla je pogledati stan prije nego sam uselio, vjerojatno najviše zbog toga da mu nađe zamjerke. Morala je priznati da je lijep, ali samo zato da mi prognozira povišenje stanarine koje neću moći pratiti. „Ovakav stan ne može ostati tako jeftin“, pokušavala me obeshrabriti. Proučavala je kućanske aparate, posebno perilicu suđa i sušilicu rublja, komentirajući kako ljudi bacaju novac na nepotrebne stvari – da bi ih onda drugima prepustili na korištenje. Nije ni slutila da je stan u mome vlasništvu, da mi svaki komad namještaja i svaka stvar u njemu pripadaju. Nije znala ni da imam auto parkiran dolje u garaži. Kad sam je išao posjećivati, parkirao bih ulicu dalje od naše kuće i glumio da sam došao javnim prijevozom.

– Ti se sa mnom šališ!

– I ja sam dugo mislio da se život sa mnom šali. Ako se i našalio, nije mogao bolje, iako mi je trebalo vremena da prihvatim ironiju da je moj život dobio na lakoći zato što je otac mrzio majku i zato što je učinio sve da nas odvoji od nje. Nije to nešto čime bi se čovjek trebao hvaliti.

– Pa to je priča za roman! – uzbudila se.

– Svaka je istinita priča priča za roman. Književnost je malo toga morala izmisliti.

Pomislila je kako njezina biografija do Pavela nije bila za romansiranje. To bi mogao biti samo hermetičan roman o depresiji, o neprihvaćanju života. To mu je prešutjela. Njezina prošlost više nije tužna, nego samo neumjesna. Najbolje se držati razgovora o drugima.

– A brat?

– Brat je odselio čim je dobio novac od starog. Rekao je majci da se seli curi. Tada nije imao curu pa je zamolio jednu prijateljicu da je odglumi.

– Kakav igrokaz!

– Da, igrokaz, ali koliko ljudi svakoga dana igra puno pogubnije igrokaze od ovog. Igrokaze da je sve u redu, da podnose osobu s kojom žive, igrokaze da ne žele ništa bolje od toga što imaju. Meni se to čini puno tužnijim. Ti si se toga u svojoj praksi sigurno naslušala.

„Ja sam se toga nadoživjela u svojoj životnoj praksi“, prešutjela je Laura. Vjerojatno je i Pavel prešutio da mu je to jasno i da je upravo njezin život imao na umu kad je govorio o tužnim igrokazima.

Držao ju je za ruku sve dok nisu sjeli uz more.

– Jesi li ikad pušila travu? – upitao ju je nakon što su neko vrijeme šutke promatrali bonacu.

– Nisam.

– Onda nemaš pojma kako je zalazak sunca divan kad ga malo začiniš – rekao je, i izvadio iz džepa paketić sa „začinom“, cigarete i papiriće za motanje.

„Teško mi je povjerovati da sam ovo ja“, mislila je dok je uvlačila prvi dim. Ipak, mogla je načas pomisliti da je oduvijek bila baš ta osoba – ona koja se i ne znajući pripremala na četrdesetogodišnju sebe koja na skradinskoj plaži puši marihuanu s dvanaest godina mlađim muškarcem koji joj nije muž. Jer ništa nije bilo prirodnije od njezine ruke koja prinosi džoint usnama, od tog zalaska sunca na nekoj višoj, nedosegnutoj razini s koje se više nikad neće moći spustiti u prizemlje postojanja.