Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NEKI OD TIH DRUGIH

Tata je žarko želio da postanem liječnica. Zapravo doktorica. Ta riječ puno je više odgovarala budućnosti koju mi je namijenio.

Nisam još imala svojih želja pa su mi se tatine sviđale. Mogla sam zamisliti sve to što me čeka: ljude u čekaonici koji čekaju da im ja, baš ja, spasim život. Činilo se dovoljno pompoznim za moje shvaćanje postojanja. Spasim li dovoljno ljudskih života, mislila sam, onu muhu slobodno možemo zaboraviti.

Ljudi se ionako neprestano čine bar malo bolesnima. Liječnici su ovom svijetu nužno potrebni u velikom broju, pa tko sam ja da izostanem.

Vježbala sam budući zanat na lutkama i na djeci iz ulice koja su htjela glumiti bolesnike. Previjala sam koljena i laktove, pregledavala grla i uši, mjerila temperaturu i nečitkim doktorskim rukopisom ispisivala recepte i dijagnoze. Mislila sam kako je baš dobro da mogu vježbati odrasli život dok sam još dijete. Tata je bio zadovoljan.

Rječnik je i tu dobro poslužio. Potražila sam sve riječi koje imaju veze s liječnicima, liječenjem, bolnicama, lijekovima, bolesnicima, oporavkom, i mnoge druge do kojih su me ove prve vodile. Najviše mi se svidjela boljetica. Boljetica je bila jedna od onih riječi. U rječniku za nju zapravo uopće nije bilo objašnjenja, osim bolećica, a to mi je bilo jednako nepoznato. Boljetica je mogla biti nekakva mala, nedužna bolest od koje se ne umire, ali nije zbog nje čovjek baš ni posve zdrav.

I dalje sam mislila da je moje igranje riječima samo rezervni život za koji nitko nikad neće saznati, a da ću onaj pravi provoditi u bijeloj kuti spašavajući ljude. Dok sam čekala taj pravi život, rezervni mi je bio sve. On je bio moja slatka boljetica.

Moja boljetica.

To sam zapisala u dnevnik. Nekome ne bi značilo ništa, ali te dvije riječi označavale su moju najdražu igračku.

Mogla sam se igrati doktorice do mile volje, ali to je bio samo vanjski život. Nisam to tada znala, živjela sam ga kao da je pravi. Onaj drugi zahtijevao je puno više napora jer je bio skriven.

E sad… nije problem čuvati svoju tajnu, ali stvari koje ne podijeliš s nekim kao da se nisu dogodile. Ti drugi ipak su nam potrebni, kako god okreneš. Kad sam to zaključila, izmislila sam svog prvog čovjeka.

Nije on bio ništa posebno, taj čovjek, ali je imao jednu fantastičnu osobinu: volio je primati pisma. Napokon sam imala kome reći, odnosno napisati, sve o čemu sam razmišljala.

Neke su djevojčice iz razreda imale dnevnike i svoje su zapise uvijek započinjale s Dragi dnevniče. Meni se obraćanje jednoj bilježnici činilo prilično uzaludnim – za to mi je ipak trebao čovjek.

U moje tajno spremište zato se doselila i kutija za pisma Tomi. Tako se zvao. Pisala sam Tomi često i dugo. Njegovo ime i adresu krasopisom sam ispisivala na omotnice na koje sam lijepila marke ukradene iz obiteljske filatelističke zbirke. Dobro, ne možemo to baš zvati krađom jer su marke ipak ostajale kod kuće. Toliko su bile lijepe, te omotnice, da je živa šteta da ih nitko nije dobio.

Tomi nikad nisam postavljala pitanja, kako je u pismima uobičajeno, jer sam znala da bi mu bilo komplicirano odgovoriti.

Njemu sam prvome povjerila da nisam baš sigurna oko medicine. Da je zabavno igrati se doktorice, ali da imam boljeticu zbog koje možda nikad neću steći diplomu Medicinskog fakulteta.

Ipak, vjerujem da je moja boljetica bila zbilja, ali zbilja, posve bezazlena. Još više sam uvjerena u to kad je usporedim s tuđima. Neki od tih drugih usudili su se postati liječnici, pa čak i psihijatri, iako ni sami sebi ne znaju pomoći. Nemojte ovo shvatiti osobno. Radi se samo o tome da vjerujem kako nije lako spasiti ni sebe, a kamoli druge. Većina se ljudi pravi da je u njihovom životu sve u redu, pa zašto onda ne bi i oni koji navodno znaju sa životom, koji su ovlašteni da nam saniraju bol.

Neki drugi, pak, nemaju nikakve boljetice nego barataju životom kao da je to čokolada koju samo treba odmotati iz staniola i onda je pojesti bez krivnje i primisli. Takvima nije mjesto u psihijatrijskoj ordinaciji pa vam vjerojatno ne dolaze, ali kao i mnoge druge pojave u životu koje na poražavajući način demantiraju logiku, vjerojatno se katkad dogodi da i najveći meštri življenja zalutaju k vama. Ako takvih uopće ima.