Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NAKON TOLIKIH DANA I NOĆI

Lauri su ljudi svoju tugu servirali svakodnevno, a njezina je bila duboko anonimna. Nitko nije znao, na primjer, da je često, niotkuda, zapahne vonj lijekova. To je zato što mozak pamti svojeglavo i jednako tako svojeglavo upotrebljava sjećanja. Recimo, često joj se dogodi da prepozna onu supstancu koja je prevladavala u medicinskoj mješavini mirisa ustaljenih u majčinoj sobi. Noćni ormarić bio je prepun bočica i kutija, ali kad bi je majka zamolila da joj donese čašu vode da može popiti lijek, uvijek je posezala za kutijom na kojoj je pisalo Tramal. Jako se dobro sjeća te bijele kutije sa zelenim rubom, kako je mama koščatim, omršavjelim prstima otvara i vadi dvije blijedoružičaste tablete iz palete. U onom kratkom vremenu koliko su tablete boravile u majčinom dlanu, Laura bi osjetila miris koji i danas raspoznaje među tisućama drugih. Bio je to miris majčinog spasenja, olakšanja koje će nastupiti pola sata nakon što popije svojih tristo miligrama. Iako danas zna da te tablete nisu mogle imati intenzivan miris, barem ne takav koji bi na kratkom putu od majčinog dlana do usana ispunio sobu, tada se izborio za svoje mjesto u Laurinim osjetilima – jer nešto što je majci donosilo olakšanje moralo je mirisati jače od straha koji ju je obuzimao pri pogledu na njezino lice izmučeno bolovima i nesanicom. Kad imaš dvanaest godina, majku koja živi kao da će svaki čas umrijeti i oca koji o tome šuti, namirisat ćeš utjehu i tamo gdje je upitna.

Kad su majku odveli u bolnicu, znala se ušuljati u njezinu sobu i njuškati tableticu Tramala koju je kasnije vraćala pod aluminijski pokrov na paleti. Taj miris sadržavao je pouzdano obećanje da će majci biti bolje. Njezin je dvanaestogodišnji mozak dobro svladao tu lekciju – kako bi majka poslije Tramala uvijek živnula, kako je njezino lice barem na neko vrijeme poprimalo željeno izdanje. Zato je tati, s izrazom lica odrasle osobe koja točno zna u čemu je problem, donijela kutiju rekavši da je mama u bolnicu otišla bez tableta koje će joj pomoći, i zahtijevala da joj ih odmah odnese. Tata ju je onda posjeo i rekao da mami te tablete više neće trebati jer će sutra biti operirana i uklonit će joj tumor zbog kojega ju je toliko boljelo. Pomislila je da joj laže, da je to rekao samo zato da mu prestane dosađivati. Činilo se kao da mu je sve to s majčinom bolešću jedna velika gnjavaža koja je njemu sve zakomplicirala. Većinu vremena samo je šutio i držao se kao da bi najviše volio da i Laura šuti. Čak i kad bi se o tome moglo govoriti, ne bi to bilo ništa dobro, a loše vijesti najbolje je izbjegavati. Tako se ponašao i kad bi je vozio mami u posjet. Pravio se kao da se voze nekamo gdje nema ni bolesti ni straha ni maminih suza, i putem do bolnice pojačao bi radio da spriječi Laurina pitanja.

Lauru je ljutilo sve to prešućivanje, ali je zbog straha od onoga što bi mogla čuti na njega pristajala. Ako mama umire – a sudeći po tome kako se tata ponaša, to je ono što se može očekivati – onda je bolje ne znati.

No majka se vratila iz bolnice nakon mjesec dana, i doista, Tramal joj više nije trebao. Ubacila je cijelu priručnu ljekarnu s noćnog ormarića u kutiju za cipele i spremila je u ostavu. Još dok ju je posjećivala u bolnici, Laura se uvjerila da joj je puno bolje, ali i dalje se potajno brinula da će se po povratku kući vratiti u krevet i da će je slabašnim glasom dozivati da joj donese čašu vode kako bi mogla popiti tablete. No kad se vratila, prozračila je sobu i uklonila sve tragove prijeteće bolesti – a s njima je otišao i miris lijekova koji je preživio još samo u Laurinom sjećanju.

Mama je ostala bez obje dojke. Lauri to nisu rekli, ali ona je znala. Još u bolnici primijetila je što nedostaje pod gornjim dijelom mamine pidžame, a sumnje su joj se potvrdile kad je u njezinoj sobi vidjela grudnjake zbog kojih je, odjevena, izgledala kao da i dalje ima grudi.

Život se vratio u normalu, ako se to tako uopće može nazvati – jer više ništa nije bilo kao prije. Kad bi svi troje bili na okupu, u kući je vladala nelogična tišina. Toga se sjeća. Kako netko zašuti svaki put kad treća osoba uđe u prostoriju. Kako se mama smije samo kad su same. Kako se tata ne smije nikad. Kako se o svemu tome ne govori. Odrastanje je preraslo u dugu vježbu prešućivanja.

Kad je mama ozdravila, činilo se da se Laura može vratiti djetinjstvu. Samo, djetinjstvu je već bio istekao rok trajanja. S dvanaest godina više baš i nisi dijete, pogotovo ako preskočiš godine predviđene za bezbrižnost. Laura je htjela iznova biti dijete, ali više nije znala kako. Majka kao da je htjela nastaviti tamo gdje su stale prije bolesti, a tata je računao na to da je u međuvremenu odrasla i da je njezina prilika za djetinjstvo potrošena.

Ne zna što joj je bilo gore – očeva mrzovolja ili majčina euforija od povratka u život. Vodila ju je u kupovinu, na izlete, u šetnje parkovima. Od svakog je dana nastojala napraviti malu svečanost. Spremila bi košaru sa sendvičima i sokovima i upriličila piknik u obližnjem parku. Donosila bi tople kolače pred školu u vrijeme velikog odmora. Priređivala je zabave bez povoda za Laurine prijateljice. Vodila ju je u kino i na kazališne predstave. Izvodila ju je na ručkove u restorane, gdje bi joj pričala priče o vlastitom djetinjstvu, o povijesti svoje obitelji, o trenutku kad su joj je u rodilištu prvi put stavili na prsa. Govorila je gotovo bez prestanka, kao da joj je dar govora godinama bio oduzet pa sad mora sve to nadoknaditi. Satima bi lunjale naokolo bez plana i cilja. Tatu su navečer zaticale pred televizorom, sretnog što većinu dana ni sa kim nije morao razgovarati, a opet ljutitog zbog njihovog savezništva koje njega isključuje. To ga je povremeno navodilo da odvede Lauru nekamo gdje sama nikad ne bi poželjela otići – na sajam automobila ili na izložbu oltdimera – ali bilo je očito da to čini samo zato da mami pobrka račune.

Laura je postala prevelika za njihove međusobne obračune. Postala je prevelika i za sajmove automobila i za piknike s mamom u gradskim parkovima. Htjela je samo biti obična tinejdžerica koja se zatvara u svoju sobu kako bi slušala ploče, visjela na telefonu s prijateljicama i sanjarila o svemu o čemu normalne djevojke mogu sanjariti – ali njoj bi na vrata te sobe uvijek netko pokucao. Morala je i sama usavršiti izbjegavanje. Upisala se na sve moguće slobodne aktivnosti kojih se mogla sjetiti. Trenirala je, plesala, glumila, crtala i pjevala. Učila i šutjela. Naučila je biti tiha kći roditelja koji se više nisu sjećali svoje ljubavi.

Bolest se vratila šest godina kasnije. Laura je bila u četvrtom razredu gimnazije. Imala je puno prijatelja, izlazila je s dečkima, obilazila muzeje i zainteresirala se za studij arheologije. Nakon nasilno oduzetog djetinjstva, nije bolje prošla ni s ranim mladenačkim godinama. Preuzela je kućanske poslove, prestala izlaziti, njegovala mamu i odlučila da će studirati medicinu.

Mama je ovaj put doista umirala, a to je potrajalo dvije godine. Laura je baš bila dala zadnji ispit na prvoj godini. Sve ih je spremala uz mamino uzglavlje. Kad Tramal više nije pomagao, lijepila joj je na ramena flastere s morfijem. Bio je to legitiman put do zaborava za smrtno bolesne. Ispuštali su morfij u kožu polako, suptilno prevodeći javu u san, bez prilike za sudjelovanje u stvarnosti. Zahvaljujući tim flasterima, mama je većinu vremena spavala pa je Laura uz njezin krevet poluglasno ponavljala latinsko nazivlje za ispit iz anatomije. Kad nije učila za ispite, proučavala je medicinske priručnike i enciklopedije tražeći bilo kakvu nadu da bi se majčine metastaze mogle povući, bilo kakvu metodu kojom se može prevariti bolest i smrt. Kad bi morfija u flasteru ponestalo, obično je trebalo čekati još dvadesetak sati dok bi joj smjela staviti novi. Majka se tada budila i željela razgovarati. To je bilo osobito bolno jer je u tim kratkim intervalima budnosti planirala kamo će sve s Laurom ići i što će sve raditi kad ozdravi, a Laura se uvijek pitala želi li je tim planovima samo utješiti ili je doista vjerovala u to što govori.

Nikad nije saznala. Mama se ugasila onoga jutra kad je Laura polagala zadnji ispit na prvoj godini. Nikad nije sebi oprostila što nije bila uz nju dok je odlazila. Nikad nije oprostila mami što je umrla baš tada. Nakon tolikih dana i noći provedenih uz njezin krevet, morala je otići baš dok je ona bila na fakultetu. Zamrzila je medicinu iz dna duše. Ništa joj se nije činilo uzaludnijim od tog studija koji ne nudi ništa osim lažne nade u preživljavanje.