Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

OVAKO NE MORAM ZNATI

Imam gomilu naših zajedničkih fotografija, i kad ih danas gledam pomislim kako sam trebala više zanosa ulagati u trenutke u kojima su snimljene. Kad bismo računali na to da onih koje volimo više neće biti, drukčije bismo tretirali sadašnjost. Sa smrću na umu život bi sadržavao više nezaboravnoga.

Ipak, ni jedna od tih fotografija ne može se mjeriti sa slikama koje nisu uhvaćene objektivom. Onima za koje nemam dokaze.

Ponekad mislim da sam trebala evidentirati svaki naš dan, da sam trebala pamtiti bolje i više. Materijala za sjećanje ima toliko da na trenutke osjećam paniku da će uspomenama, zajedno sa mnom, isteći rok trajanja pa ih neću dospjeti sve rekonstruirati u vremenu koje mi je još na raspolaganju. To je jedan od glavnih razloga zašto sam ovdje. Trebalo bi rezervirati još jedan, dupli život da se dostojno prisjetimo pravog.

Sve do njegove bolesti, pamtila sam samo u sličicama. U kratkim bezvremenskim prizorima koje memorija sortira po atmosferi. Kad se razbolio, u sjećanje mi se primala cjelina, kao da se radi o filmu strave koji ne mogu ni zaustaviti ni prestati pamtiti.

Mogla bih vam sad prepričati taj film do zadnje, najsitnije pojedinosti, ali ne želim da ga itko pamti tako bespomoćnog, pa čak ni vi koji ga niste poznavali. To pamćenje je samo moj zadatak, moja tužna arhiva. Mogu vam pričati jedino o vlastitom osjećaju neuspjeha, o tome kako sam sebi dala u zadatak da ga, kako god znam, spasim, i kako sam bila poražena i užasnuta kad sam shvatila da u tome neću uspjeti.

Da, razbolio se. Neizlječivo. Smrtno. To je pravo ime za ono što se dogodilo. Naš sin imao je dvanaest godina. On je imao četrdeset i osam.

Odmah su mi rekli kako stvari stoje. Koristili su formulacije tipa: „Učinit ćemo sve, ali nemojte se previše nadati“, „Ne možemo biti optimistični“, „Morate se pripremiti na najgore“ – ali ja sam sve te riječi tumačila samo kao njihovo odustajanje. Bila sam spremna na sve osim na najgore.

Prvi put sam požalila što nemam diplomu Medicinskog fakulteta, samo da ih njihovim rječnikom, njihovim latinskim nazivljem mogu demantirati i uvjeriti da su prebrzo digli ruke od njega.

Besmisleno je da vam sad nabrajam što sam sve pokušala, na koje sam ga sve alternativne metode liječenja nagovorila, jer već vam je jasno da ništa od toga nije pomoglo. Tada sam zbilja vjerovala da hoće, da se smrt može unedogled odgađati ako joj odlučno stojiš na putu, da ne može biti toliko okrutna da mi ga oduzme. Nakon dva mjeseca očajničke borbe, kad sam ga vodila na drugu kuru kemoterapije, u bolnici su nam rekli da je preslab da bi mu je dali, da se vratimo „kad malo ojača“. Tek tada sam shvatila kako stvari stoje, jer bilo je jasno da, s količinom hrane koju je tada uopće mogao pojesti, nikad neće ojačati.

Neću maramice. Pustite me da napokon plačem.

Vidite koliko sam dugo okolišala, koliko mi je trebalo da počnem izgovarati ono zbog čega sam jedino i došla k vama. Morala sam iscijediti iz sebe cijeli roman da bih izgovorila najvažnije.

Nikad nisam plakala i govorila istovremeno. Da samo znate koliko sam puta poželjela biti ovako slaba, ovako naglas tužna, ispričati sve o tome kako sam se raspadala a da ne moram voditi računa o tome hoću li nekoga opteretiti svojom žalošću. Vi ste plaćeni da me slušate, i to me iskupljuje. Plaćeni ste da istrpite dio mene koji nije za pokazivanje.

Kad smo se toga dana vraćali iz bolnice, penjali smo se na svoj četvrti kat četrdeset minuta. Zastajao je svakih nekoliko stepenica da se odmori, a onda bih ga obgrlila tako da ga svojim tijelom ponesem nekoliko sljedećih a da ne ispadne da ga, zapravo, nosim. Kad je nakon tog teškog uspona legao u krevet, više nikad nije iz njega ustao. Sljedećih mjesec dana, koliko je još živio, provela sam u tom krevetu uz njega. Ustajala sam samo zbog nužnih svakodnevnih radnji koje su opsluživale tu vrstu postojanja, a svaki put kad bih to morala, proganjao me paničan strah da će on umrijeti baš u tih desetak minuta koliko me nema. Ne znam možete li zamisliti taj strah. Ne znam možete li zamisliti potrebu za opraštanjem kojoj ne smijete udovoljiti jer se i dalje uvjeravate da će se dogoditi neko čudo i da će jutro donijeti preokret. Ne možete se opraštati jer se ne želite oprostiti, jer bi to značilo da ste priznali poraz i odustali. Ne možete se opraštati jer biste tako i njemu oduzeli nadu da će preživjeti.

„Moraš biti hrabra“, rekao mi je tata kad je saznao za kobnu dijagnozu. Pravila sam se hrabra, kao i uvijek do tada – samo što ta vrsta hrabrosti nije imala veze ni s čudovištima na putu do poljskog zahoda ni s hobotnicom u plićaku.

Kao što rekoh, pravila sam se hrabra. Prava je istina da sam bila smrtno preplašena smrću. Smrću pred kojom sam bila posve bespomoćna i s kojom ću se morati suočiti kad ostanem među preživjelima. Bojala sam se i kratkoće preostalog vremena, njegovih bolova koje neću moći ublažiti, svega neizgovorenog što će ostati u međuprostoru života i smrti. Bojala sam se spavanja koje bi mi se moglo omaknuti, pitanja koja mi naš sin postavlja, lijekova koji neće djelovati. Bojala sam se jutra, večeri, sljedeće minute i naknadnog života. Bojala sam se nepovratno tužne sebe i praznine koju još nisam mogla ni naslutiti. Bojala sam se svega, a ni jedan od tih strahova nisam pokazala.

I o tome bih mogla napisati esej – o hrabrosti koje nema. O fiktivnoj hrabrosti zbog koje više ne vjerujem ni u jedno tuđe stanje vidljivo golim okom.

Vama će ljudi možda priznati svoje slabosti jer upravo zbog njih i dolaze k vama i jer znaju da će ostati zatvorene u ova četiri zida, ali oni koje poznajete izvan ordinacije sigurno vam govore da je sve u redu. Vjerojatno i vi drugima govorite da je kod vas sve u redu i onda kad nije. I ja bih vas po svoj prilici uvjeravala da je sve u redu da se niste obvezali na šutnju. Ovako ne moram znati što mislite, ne moram dočekati da me tješite i nagovarate na vedrinu koju bih na koncu i odglumila da vama ne bude neugodno, da ne biste imali osjećaj da je vaš posao uzaludan.

Lijepo su nas naučili toj pristojnosti. Toliko smo dosljedni u svojoj glumljenoj hrabrosti, u svojim navodnim raspoloženjima, da i ono najnedužnije pitanje koje jedni drugima postavljamo dobro uvježbanim licemjerjem prešućivanja – pitanje „Kako si?“ – postaje neumjesno.