Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ILI JE BOLJE PUSTITI JE DA SPAVA

Uvijek neki kamen i neka težina. Pogotovo ujutro. Morala bi ustati i spremiti se, a to joj se čini kao nezamisliv pothvat, ovoga jutra još teži nego inače. Onaj kamen koji se kotrlja prema njezinoj pacijentici čini se neizbježnim, i sigurno ju je već sustigao i poklopio svom težinom, ali ona će danas opet ustati i doći. Sjest će i ustrajati u svojoj priči kao da njezine psihijatrice nema, kao da je potpuno svejedno sjedi li ona u svojoj fotelji ili ne.

Možda bi mogla ostati u krevetu i poslati Emila da otključa ordinaciju i pusti pacijenticu unutra. Neka joj kaže da sjedne na kauč i izgovori svoj monolog, a poslije neka samo zaključa i ubaci ključ u poštanski sandučić.

Emil je nekoliko puta ulazio u sobu. Stao bi kraj kreveta kao da premišlja je li pametnije probuditi je i natjerati da odradi još jedan dan, ili je bolje pustiti je da spava i poštedjeti i sebe i nju uzaludnog napora. Ipak ju je nježno probudio. Emil je praktičan čovjek, on svaki dan doživljava kao novi zadatak čiji se izazovi mogu preduhitriti dobrom organizacijom. I kavu joj je donio u sobu da suzbije njezin trajni mamurluk zbog kojeg se svakog jutra iznova nećka oko ustajanja.

– Imaš li nekoga u jutarnjem terminu? – pitao je da joj pomogne osvijestiti raspored.

– Imam – izgovorila je zatvorenih očiju, i zapitala se kako bi bilo da ga doista zamoli da samo ode otključati pacijentici.

– Laura… jesi li dobro?

Kako bi sad bilo da mu kaže da nije dobro, da je strahovito loše? Što bi učinio? Vjerojatno bi nazvao svoju bolnicu, nekog kolegu od povjerenja kojemu bi je kasnije odveo vodeći računa o diskreciji. Možda bi je već danas smjestili na psihijatrijski odjel, ispitivali, promatrali, procjenjivali njezino stanje i počeli je kljukati antidepresivima koje će, ako ne pomognu, zamijeniti drugima. Smjestili bi je u malenu bijelu sobu u kojoj nema ničega oštrih rubova, nikakvih rekvizita za samoozljeđivanje. Toliko se uživjela u tu sliku da je zaboravila Emilu odgovoriti na pitanje.

– Čini mi se da nisi dobro, već duže vrijeme. Možda… što misliš o tome da potražimo pomoć?

Da nije tijekom specijalizacije provela toliko vremena na psihijatrijskim odjelima, da nije vidjela toliko izgubljenih duša koje po zatvorenim sobama uvjeravaju medicinsko osoblje u svoj svijet kao da je jedini pravi, možda bi se sada slomila i dopustila Emilu da radi s njom sve što misli da treba.

– Ne, ne, dobro sam. Samo sam malo umorna – rekla mu je i odmah ustala da ga u to uvjeri. – Mislim da bih trebala otići do svoje liječnice provjeriti krvnu sliku, vjerojatno mi fali željeza.

– Trebala bi provjeriti i hormone štitnjače – uhvatio se Emil za njezin plan, jer je i njemu tako bilo lakše. Možda je doista u pitanju nešto benigno, neki jednostavan disbalans u organizmu koji se može riješiti s nekoliko tjedana hormonske terapije.

Prije odlaska u kupaonicu čak mu se uspjela i nasmiješiti. Bila je potpuno uvjerena da je to bio najteži osmijeh u njezinu životu.

Dopustila mu je i da je odveze u ordinaciju toga jutra. U vožnji joj je predložio da odu nekamo na izlet, njih troje, za vikend. Bilo joj je najlakše praviti se da je to dobra ideja.

Čim je došla u ordinaciju, počela je smišljati strategiju sabotaže tog izleta. Počet će se već u četvrtak tužiti na neku boljku. Boljeticu, rekla bi njezina pacijentica. Možda čak uspije navesti Emila da s Gabrijelom na izlet ode sam, da dijete ne bude razočarano zbog otkazanog putovanja. Tako bi dobila vikend u kojem ne mora uopće ustati iz kreveta.

Zvono na vratima ju je iznenadilo. Do termina pacijentice bez imena bilo je još pola sata.

Pred vratima je bio Pavel.

– Došao sam se pozdraviti – rekao je, ušao i umjesto nje zatvorio vrata.

Budući da je i dalje stajala pored vrata kao da se nikad neće odkameniti, uzeo ju je za ruku i poveo do kauča, na koji je i on sjeo.

– Odlučio sam otputovati u Indiju na godinu dana. Pisat ću scenarij za svoj film.

Pomislila je kako je njegova Indija tu negdje, iza ugla. Samo je našao pristojan način da izbjegne dijaloge od kojih nije imao nikakve koristi.

– Drago mi je zbog vas. Želim vam sreću – izustila je, kao da joj je netko upravo tutnuo u ruke priručnik s uputama za pristojan razgovor.

– Zbog nas? Laura, to sam ja, Pavel. Čemu to vi?

– Ovdje smo uvijek bili na vi.

– Imaš pravo. Ustvari, imate pravo, doktorice – rekao je tonom odustajanja, s iskustvom čovjeka koji je već uzaludno pokušao preobratiti Lauru Herman. – Pisat ću vam. Ima nešto u onome što ste rekli, da bismo trebali stalno pisati pisma jedni drugima.

Htjela mu je nešto reći, ali obuzeo ju je strah da će je na rastanku htjeti zagrliti. Osjećala je kao da se na tom kauču odjednom preobrazila u ježa, ili kao da je jedino to oduvijek i bila – klupko bodlji koje nitko nikad nije uspio zagrliti.

Zato je samo šutjela. Šutio je i on, samo što ovaj put nisu sjedili jedno drugome nasuprot pa ga nije morala gledati u oči. Tišina je trajala sve dok se zvono na vratima opet nije oglasilo, kad je već mislila da od nje ništa neće ostati na tom kauču u kojem se pretvarala u mrlju vlastite nelagode.