Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

SVE DOK JE TAKO

Od svega je najbolje uvježbala prešućivanje. To joj je posebno dobro išlo u vlastitom domu. Na putu do kuće uvijek bi svoje prave misli zatvarala u kavez, a sad ima još više razloga da ih zatoči.

Emil se danas ponudio doći po nju, ali rekla je da ne treba. Zapravo je izmislila još jednu seansu kako bi odgodila povratak kući sve do kasnog popodneva. Možda se na putu do kuće, koji je odlučila prevaliti pješice, dogodi neko čudo. Možda se sve iznenada pojednostavni na način na koji nikad ne bi očekivala. Možda je na pješačkom prijelazu pokupi auto pa će sljedećih mjesec ili dva provesti u bolnici oporavljajući se od nesreće, s neoborivom ispričnicom za nesudjelovanje.

Mozak joj često proizvede takve primisli. Uhvati se za ideju koju zdrav razum nikad ne bi podržao. Evo, sad joj se slučajna nesreća na pješačkom prijelazu učinila savršenim rješenjem. Vidjela je sebe kako leži na cesti, nekoliko metara dalje od zebre, gdje ju je auto nakon udara odbacio. Vidjela je ljude koji se u krugu okupljaju oko nje i provjeravaju diše li. Vidjela je i vozača koji se hvata za glavu i proklinje svoju zlu sreću i nepažnju. Čula je kako netko poziva hitnu pomoć, a ubrzo zatim začula se i sirena ambulantnih kola. Nije više mogla zaustaviti taj suludi scenarij u svojoj glavi. Čula je kako je netko u kolima hitne pomoći pita koga treba obavijestiti o nesreći, a onda je vidjela Emila i Gabrijela pored svog bolničkog kreveta i osjetila golemo olakšanje zbog toga što ne mora govoriti, što ne mora ništa osim nepomično ležati dok se svi oko nje, umjesto nje, brinu za njezin život. Tu nepomičnost nitko joj ne bi mogao zamjeriti, a mogla bi potrajati dovoljno dugo da se odmori – i od sebe i od svih napora koje od nje iziskuje najobičnija svakodnevnica. Najobičniji život koji je njoj pretežak zadatak.

Hodala je polako, kao da sudbini daje priliku da je zaskoči neočekivanim obratom. Iz Tesline je skrenula prema Cvjetnom pa preko Gundulićeve na Ilicu. Ulice su bile pune ljudi i pune života, a njoj se činilo da se život odvija negdje drugdje, mimo nje. Kao da je davno promašila pravo skretanje.

Neka djevojka zastala je pred Zarinim izlogom. Vjerojatno će ući, bezbrižno, pregledavati odjeću na štenderima, isprobati nešto što joj se svidi, kupiti to bez kompliciranja, a poslije će na terasi nekog kafića popiti piće s prijateljicom, pokazati joj komad koji je upravo kupila, s osmijehom, jer taj joj je komad odjeće uljepšao dan – a da nije, uljepšalo bi joj ga nešto drugo jer uljepšati svoj dan nije ni najmanji problem, uvijek se može naći nešto jednostavno, dostupno, naizgled nevažno, nešto što može izmamiti radost, što će te podsjetiti da živiš i da, sve dok je tako, imaš izbora sa životom raspolagati na način koji te veseli. Teorija je tako jednostavna, tako neoboriva da je Lauri gotovo pozlilo od pomisli na sreću koja joj je zapravo stalno pred nosom i za kojom samo treba posegnuti i zgrabiti je. Čak su i neki njezini pacijenti uspjeli usavršiti tu kretnju za koju je ona trajno onesposobljena jer uvijek nekako uspijeva raditi protiv nje, protiv sebe, protiv svega što može pobijediti besmisao.

Na Britancu je bila uobičajena gužva. Toliko nagužvanih sudbina na jednom mjestu – sudbina u kojima je slutila lakoću – ju je uznemiravalo. Osjećala se kao da je nezasluženo živa, ili barem kao da je stigla na ovaj svijet kao primjerak ljudske vrste koji ima misiju dokazati da se sve može upropastiti. Za koji trenutak, kad se krene uspinjati prema Pantovčaku, ljudi će se prorijediti a njezin jad zgusnuti. Tako je uvijek kad se približava adresi koja joj je, barem po dokumentima, dom.

Emil se stvorio u hodniku čim je čuo okretanje ključa u bravi. To joj je posebno smetalo. Nije joj dopuštao ni jedan jedini trenutak prilagodbe na zajedništvo koje će uslijediti kad zatvori ulazna vrata. Jer ih je on zatvarao. Kad bi okrenuo ključ u bravi, poljubio bi je. Pomogao bi joj da skine sako i uzeo bi joj torbu. I papuče bi joj vjerojatno nazuo da mu dopusti.

– Sigurno si gladna – rekao je, s prigušenim veseljem što je to predvidio i pobrinuo se za večeru. – I umorna – dodao je kad nije bilo odgovora.

Uvijek je bilo tako. Pronašao bi opravdanje za svako njezino nezadovoljstvo prije nego bi ga ona uopće uspjela izraziti. Nije još napravila ni tih nekoliko koraka od ulaznih vrata do kuhinje, a već se osjećala krivom i već je poželjela biti drugdje.

– Jesam, gladna sam – htjela mu je reći. – Gladna sam sebe kakva sam trebala postati. Gladna toga što ne znam imenovati. Gladna nereda kojemu bih se mogla bez zadrške prepustiti. Gladna vlastite drukčije biografije. Gladna vremena bez tebe, ručka bez tebe, noćenja bez tebe. Bez ikoga.

Sve te razorne rečenice opet je zadržala za sebe i samo se jedva osmjehnula. Osmijeh je postao najteža zadaća.

Gabrijel je za velikim kuhinjskim stolom pisao lektiru.

– Mama, tata je spremio pureće polpete! – doviknuo joj je radosno i počeo spremati školski pribor kako bi stol oslobodio za večeru.

Još donedavno potrčao bi joj u zagrljaj kad je dolazila kući. Sad je već veliki. Desetogodišnjaci se više ne bacaju mami u zagrljaj, koliko god one to željele. Nedostajao joj je onaj trenutak fizičke bliskosti, onaj mali čvrsti dokaz da barem netko na svijetu ovisi o njezinoj ljubavi i blizini. U zadnje vrijeme dopuštao joj je tek poljubac prije spavanja, a i to samo zato što nije bilo svjedoka.

Uzela si je za pravo iznenaditi ga poljupcem u obraz. Malo je, reda radi, negodovao.

Emil je stavio pred nju tanjur s polpetama i salatom. Natočio joj je i čašu bijelog vina. Gabrijel je bio razdragan jer su svi na okupu i jer je za večeru njegovo omiljeno jelo. Emil je bio razdragan jer je pred sobom imao prizor svoje željene idile. Laura je bila na rubu mučnine.

Sve teže je to prikrivala. Pokušavala je već svašta. Usredotočila bi se na sve Emilove vrline. Dozivala bi u sjećanje sve dobro što je učinio za nju tijekom zajedničkih godina. Pokušavala je oživjeti zahvalnost koju je godinama prema njemu osjećala. Sad joj se čini da je ta zahvalnost otišla u zastaru jer je sve što je za nju činio samo omogućilo ovo zatočeništvo.

Zna ona da je iz perspektive bilo kojeg promatrača nepravedna prema njemu. Ne samo da ju je izvukao s dna kad je mislila da nema budućnosti, ne samo da se pobrinuo da stekne obitelj kad je mislila da nikad neće imati nikoga svog, nego joj je omogućio i da otvori privatnu ordinaciju kad se užasavala psihijatrijske prakse u nekoj bolnici u kojoj bi trebala raditi s pacijentima s pravim, neizlječivim poremećajima koji se mogu samo lijekovima donekle držati pod kontrolom. Zahvaljujući Emilu i njegovom novcu ona je mogla birati pacijente. Mogla je raditi s ljudima koji se samo trebaju nekome dobro izjadati, koji samo trebaju razgovor. Nije se morala nositi s uzaludnošću svoje profesije niti s porazima koje bi svakodnevno proživljavala s tuđim psihozama, paranojama i shizofrenijom. I to je bila neoboriva činjenica – ali ona više nije znala s činjenicama. Sve što si je mogla racionalno objasniti, činilo ju je nesretnom. Zato je znala da nije problem u Emilu, u Gabrijelu, u okolnostima. Bilo je to nešto samo njezino, zloćudno i neumoljivo, što se hrani mimo njezine kontrole, mimo bilo čije dobrote i požrtvovnosti. Bila je to dijagnoza.

Jela je samo zato što joj je to davalo pravo da pogled zadržava na tanjuru. Kad ga je podizala, bilo je to da se obrati Gabrijelu ili odgovori na neko njegovo pitanje. Kad ju je Emil pitao odgovara li joj jelo, čak mu se uspjela i nasmiješiti govoreći da su polpete izvrsne. Mrzila je sebe zbog toga. Gadila joj se vlastita gluma i nesposobnost da si priušti olakšanje koje bi nastupilo nakon nekoliko rečenica koje je već milijun puta u sebi pripremala a nikad ih nije uspjela izgovoriti. Ne mogu više, Emil. Nisam dobro. Jedini osjećaj koji imam je osjećaj katastrofe. Naporan mi je svaki zajednički trenutak. Naporan mi je svaki trenutak u kojem moram nešto uzvratiti.

Eto, to je trebala reći, a ne da su polpete izvrsne. Ako ne sada, mogla bi to reći kasnije, kad Gabrijel ode na spavanje a njih dvoje u spavaću sobu u kojoj će Emil opet imati razumijevanja za njezin umor, glavobolju, pospanost, menstruaciju ili bilo koji drugi izgovor, makar ga je već nebrojeno puta iskoristila kad nije mogla zamisliti da je dotakne.

Poslije večere Gabrijel će otići u svoju sobu spremiti se za spavanje, a ona će s Emilom ostati sama u kuhinji. Čeznula je za vremenom kad je Gabrijela uspavljivala čitajući mu priče. Svaku večer iznova tražio je da mu čita onu o Pali koji je ostao sam na svijetu pa je mogao raditi što je htio. Njegovo malo tijelo privijalo se uz njezino i mogla je osjetiti njegov strah od pomisli da jedan dječak može ostati sam na svijetu, bez obzira na sve te igračke koje je mogao uzeti iz trgovina u kojima nije bilo nikoga. Bojao se svaki put iznova, iako je znao da se Pale na kraju priče probudi i shvati da je sve samo sanjao. Bojao se, a nije ni znao da je jednom doista bio sam na svijetu i da su ga njegovi biološki roditelji prepustili nemilosti svijeta koja se prometnula u milost kad su ga Laura i Emil usvojili, prije nego je dospio shvatiti da je ostavljen. Bio joj je dirljiv taj njegov intuitivni strah za koji nije mogao ni slutiti koliko je bio utemeljen. Sad se pravi da se više ničega ne boji i smatra da je dovoljno velik da se sam spremi za spavanje. Dolazi u obzir samo da ga mama dođe pozdraviti i ugasiti svjetlo, a to je tako malo. Njegov zagrljaj možda bi je spasio od osjećaja da je ona sama na cijelom svijetu, samo što se na kraju te ružne priče ona neće probuditi i shvatiti da je sve bio samo san, nego da je zauvijek zaglavila u noćnoj mori u kojoj nema nikoga da je probudi i zagrli.

U njezinoj noćnoj mori zagrlit će je Emil, a to je zagrljaj od kojeg pomisliš da biti posve sam na svijetu nije nikakvo zlo. Evo, sad, dok posprema posuđe od večere sa stola, cijelo vrijeme strepi od tog zagrljaja jer zna da će se prije ili kasnije dogoditi. Emil je takav, on joj se u svakoj prilici trudi pokazati da nije sama, da može računati na njega, da će on riješiti svaki problem koji im se nađe na putu.

Počelo je još tada kad je završila na hitnoj zbog komplikacija uslijed nestručno obavljenog pobačaja. To što nije željela da zahvat ostane zabilježen u njezinoj medicinskoj anamnezi gotovo ju je stajalo života. Emil je tada stažirao u Vinogradskoj bolnici, gdje su je hitno dovezli zbog obilnog krvarenja nakon što ju je Olja zatekla u gotovo besvjesnom stanju. Dok se nakon kiretaže oporavljala na ginekološkom odjelu, Emil je svaki dan pronalazio razloge da je posjeti. To joj je rekao tek kasnije. Vrlo je uvjerljivo igrao ulogu stažista zaduženog za nju, ozbiljnog lica zapisujući u njezin karton podatke o promjenama stanja. Zbog brižnosti koju je pritom pokazivao njezine su je bolničke cimerice ubrzo počele zadirkivati, inače sama ništa ne bi shvatila. Bila je dovoljno očajna da ne primijeti ni da je svanuo novi dan, a kamoli da se neki muškarac zainteresirao za nju.

Otac ju je posjetio svega jednom, a i to se činilo kao da je samo želio obaviti ono što se od njega očekuje. Razlog zbog kojega je završila u bolnici kao da mu je još više davao za pravo da izostaje. Labave spone koje su ih povezivale tad su definitivno popucale, i od svih verzija osjećaja napuštenosti i samoće koji je od majčine smrti nisu napuštali, ti koje je proživljavala u bolnici bili su najgori. Dok Emil njezino spašavanje nije shvatio kao svoju misiju.

I evo ga sada, tog istog čovjeka, koji nikad nije odustao od namjere da je spasi, kako i dalje strpljivo čeka da ona povjeruje da je s pravom osobom i na pravom mjestu.

Ali nije uspjela u tome. Uspjela je jedino sve njegove vrline pretvoriti u mane.

Gabrijel je dopustio da ga poljubi u čelo prije spavanja.

Emil je dopustio da mu njezin umor poremeti planove koje je s njom imao za tu večer.

Ona je dopustila da sve bude kao i toliko puta ranije.

Pravila se da spava dok nije zaspala. Emil je pored nje čitao knjigu o jedrenju i smišljao čime bi sutra mogao oraspoložiti svoju ženu.