Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

IMAŠ TO TIJELO

Pavel je kucao na vrata kupaonice pokušavajući saznati zašto se toliko zadržala. Zabrinuo se.

– Imam malu mučninu, brzo ću – nastojala je dobiti na vremenu.

– Mučninu? Nisam znao da sam tako bezgrešno plodan – pokušao se našaliti.

Da je znao koliko je ova šala neumjesna, ne bi je nikad izgovorio. Samo joj je još trebalo da je podsjeti na njezinu jalovost. Namjerno je u mislima uvijek koristila tu ružnu, degradirajuću riječ, kao da se želi dodatno kazniti što je u ranoj mladosti sama uništila sve šanse da jednom rodi. Pavel to nije znao. Kad bolje razmisli, Pavel o njoj zna puno manje nego što je potrebno za shvaćanje. On ne može ni izbliza znati kako joj je. Čak i stvari koje mu je priznala kao teške, predstavila je kao svoje bivše probleme, s kojima je uspješno izašla na kraj.

Borila se s potrebom da mu otvori vrata i baci mu se u zagrljaj jecajući. To je ono što joj treba. To je ono što joj je oduvijek trebalo. Jedno obično ljudsko rame na kojem će se pošteno isplakati, jedan najobičniji čvrst zagrljaj zbog kojeg bi mogla misliti da nije sama, da je moguće pronaći utjehu ako se prisloniš na neko drugo biće, na drugog živog čovjeka koji može razumjeti da ti je teško.

No ne može to učiniti. Ne može Pavelu pokazati koliko je doista slaba. Ne smije uprskati ovu priliku za malo provizornog života, za dva dana krivotvorenog zadovoljstva kojim će se moći tješiti umjesto zagrljaja. Ako Boga ima, pomislila je, on loše surađuje. Da je imao imalo suosjećanja prema ljudskoj vrsti, kreirao bi čovjeka tako da se može sam zagrliti.

Ustala je, poravnala odjeću i umila se bez gledanja u zrcalo. Samo bi joj još to trebalo, da se suoči sa svojim odrazom u kojem bi pronašla novih tisuću razloga za odustajanje. Xanax je počeo obavljati svoje i zna da će u svakoj sljedećoj minuti biti sve manje materijala za brigu. Ona će malo otupjeti, ali dobrim će se stvarima izoštriti rezolucija. To je ono što lijekovi mogu a ne mogu ljudi u njezinoj blizini.

Izašla je iz kupaonice baš kao da je trudnica kojoj malo jutarnje mučnine ne može pokvariti blaženstvo zbog novog života koji u njoj raste. Uspješno je uvjerila Pavela da je sve u redu i da će biti još bolje kad doručkuje. Predložio je da jedu na terasi svog apartmana, što je prihvatila iako se pribojavala da njegova želja da ostanu tamo znači da je planirao nadoknaditi ono što su noćas propustili. Nije da to nije željela, ali brinulo ju je danje svjetlo koje je sad već posve zaposjelo sobu. U četrdesetima baš ne želiš da te ljubavnik prvi put vidi golu pod tolikim svjetlom, pogotovo ako je dvanaest godina mlađi. Računala je na prigušenu noćnu atmosferu, na barem malo tame koja bi joj ublažila potpis godina na tijelu. No ionako nema što izgubiti, osim ljubavnika kojeg još nije ni imala.

Kad se vratila iz kupaonice, doručak je već bio serviran na terasi. Za svaki slučaj, obukla je odjeću koja obeshrabruje za seks – traperice i košulju koju je zakopčala skoro do vrata.

– Lijepa si – rekao je. – A sad ja idem pod tuš. Ti jedi, nemoj me čekati.

Namjestila se u udobnoj platnenoj ležaljci i čekala. Njegov kompliment ostao je visjeti u zraku kao neuvjerljiva, po inerciji izrečena neistina u koju joj je bilo teško povjerovati. Hrana je izgledala divno, ali uspjela je otpiti samo nekoliko gutljaja cijeđenog soka od grejpa. Želudac joj se stisnuo, a Xanax još uvijek vodio bitku s ostacima nervoze i pitanjima koja su se kao uljezi zavukli u javu jutra da bi je onesposobili za opuštanje.

Bilo ju je sram zbog idile koju je očekivala. Kad prestaneš idealizirati osjećaj da ti se događa nešto novo i drukčije, preljub postane prozaičan koliko i regularni život. Imaš to tijelo za koje na trenutak povjeruješ da može proživjeti nešto novo, imaš varljive emocije koje si preuveličala samo zato što si im se ponadala – a sve je to zapravo već potrošeno iskustvo tjelesnosti u kojem se neće dogoditi ništa što već nije bilo. To su samo smiješni pokreti zbog kojih odjednom moraš brinuti jesi li pomno depilirana, hoće li nova osoba primijetiti tvoj celulit, strije i sve druge nesavršenosti zbog kojih sebe nikad nisi doživljavala kao ženu zbog koje bi netko izgubio razum i mijenjao život.

Opet se osjećala kao da njome raspolažu drugi, za svoje potrebe. Kao da ju je iznova netko uvrstio u svoju biografiju jer mu je tako baš zgodno. Možda je ona tek još jedna nova biljka u Pavelovom herbariju sasušenih veza. Egzotična biljka koju će arhivirati kao dokaz da je obrlatio i vlastitu psihijatricu koja je zbog njega prekršila liječnički kodeks, prevarila muža i dala svoj doprinos stereotipu da očajne žene u četrdesetima posegnu za mlađim muškarcima kako bi sebi dokazale da su još uvijek poželjne. Možda je zbog želje da učini nešto različito samo postala ista kao i druge.

No zbog osmijeha s kojim se Pavel vratio iz kupaonice postidjela se ovih misli i pomislila kako bi se trebala osloniti na onaj prvi osjećaj, na povjerenje u intuiciju s kojom je krenula na ovo putovanje. Zadnjim slabašnim ostacima otpora zaključila je kako je tužno da joj vlastita perspektiva ovisi o tuđim reakcijama, ali ako joj to može pomoći da zakrpa svoje mogućnosti, nije važno. Treba samo pustiti Pavela da je vrati u stanje elementarne znatiželje za novim oblicima života, i sve će biti u redu.

Pavel je navalio na doručak uživajući u hrani onako kako mogu samo ljudi kojima je bilo kakva grižnja savjesti stran osjećaj. Mazao je maslac na tople žemlje obilato dodajući žličice pekmeza od kupine, a onda zalogaje zalijevao bijelom kavom i pritom ispuštao uzdahe užitka. Prizor je bio toliko zarazan da je i ona posegnula za hranom. Hedonizam je, pomislila je, preduvjet za uživanje u životu – a vježbanje tog uživanja sad bi joj trebao biti najvažniji zadatak.

Nakon doručka Pavel im je pripalio cigarete. Ništa nije „pokušavao“. Govorio je o Liburnima i Rimljanima koji su nekad živjeli na ovom području i objašnjavao joj kako mu je oduvijek bilo zanimljivo zamišljati bivše ljude koji su nekad davno, kad se njegovo postojanje još nije ni naslućivalo u budućoj povijesti, živjeli na istim mjestima na kojima on danas boravi. Jednom bi volio snimiti film o tome. Uzeo bi jedno mjesto, recimo staru kamenu kuću izgrađenu u doba renesanse, i onda u nju smjestio po jedan par iz različitih vremena. Recimo, par koji je živio u vrijeme renesanse, pa jedan iz vremena klasicizma, i jedan iz suvremenog doba. Njihove priče zbog prilagodbi prostora snimao bi zasebno, ali onda bi film montirao tako da se one isprepliću vraćanjima u prošlost. Želio bi postići atmosferu podudarnosti, pokazati da nam se, bez obzira na različite uvjete života i sve druge razlike koje nosi svako vrijeme u povijesti, svima događalo isto, da nema tog napretka ni revolucije koja može promijeniti esenciju života.

– I prije petsto i prije sto godina ljudi su patili zbog istih stvari zbog kojih pate i danas. Nema razlike između žene koja plače ispirući rublje u potoku i one koja plače dok stavlja rublje u najnoviji model digitalne perilice – zaključio je dok je gasio cigaretu.

– Nema razlike između žene koja je prije dvjesto godina bila sretna u nekoj izbi bez vode i struje, i one koja je danas sretna na, recimo, terasi vile Barbara u Skradinu. Sreća je uvijek isti osjećaj – rekla je Laura, jer joj je već bilo dosta žena koje plaču, i jer se silom htjela usmjeriti na sreću, pa makar morala milimetar po milimetar secirati svoje razloge za nju.