Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

TO BI BIO LIJEP EPILOG

Nakon plakanja u crkvi osjećala se kao da je netko iz nje iščupao korov od kojega je venula. Onaj koji joj nije dao ni govoriti ni živjeti. Činilo joj se da sada može baratati činjenicama koje je godinama skrivala i od sebe, da je u redu svoju privatnu bol iznijeti pred druge.

Kad su se iskrcali s broda i sjeli u auto, odlučila mu je reći da je njezin sin posvojen. Znala je da ne mora, da ga faktografija ne zanima, da su životne okolnosti zadnje što uzima u obzir kod druge osobe, ali nije mu to ni prenijela kao informaciju nego kao dio sebe koji osjeća kao višak koji treba odstraniti izgovaranjem. Od doživljaja u crkvi još se osjećala kao da je pod anestezijom pod kojom će manje boljeti suočavanje s istinama od kojih dugo i uporno bježi. To, recimo, nikad ranije nije izgovorila. Pridjev posvojen izbrisan je iz njihovog rječnika u trenutku kad su Gabrijela kao tromjesečnu bebu doveli kući. Trebalo se samo praviti da je sve kako treba biti, da je idila zaokružena. Oni su roditelji, beba je s njima, zove se Gabrijel, ima plave oči, jede u pravilnim razmacima, spava, podrigne se bez problema i reagira na sve taktilne i slušne podražaje. Zdrav je i zadovoljan, guguče i smije se kad ga golicaju po vratu i stopalima. Takve su rečenice razmjenjivali sa susjedima, prijateljima i rodbinom. Posvojenje se obzirno prešućivalo, a ona je i dalje strepila da će je netko neupućen posramiti primjedbom „Nitko vam ne bi rekao da ste prije tri mjeseca rodili“, ili „Jako je sličan vašem suprugu“.

– Sramila sam se – priznala je Pavelu. Iako su svi šutjeli o tome, ja sam znala da znaju, i baš to što šute izazivalo mi je najveću nelagodu jer ne šuti se o stvarima koje nisu sramotne.

– Zašto bi uopće bilo važno, ikad i igdje, što bilo tko misli o tvojim intimnim činjenicama? Nelagoda je uvijek samo naš problem.

– Moja nelagoda i jest bila samo moj problem, ali nije imala veze sa samom činjenicom da je Gabrijel posvojen, nego sa stalnim osjećajem krivnje da ga neću dovoljno zavoljeti i da će to biti vidljivo. Kao da sam branila sebi da se do kraja prepustim majčinstvu, ne samo zato što mi se stalno činilo da sam ga nekome preotela, nego i zato što se nisam mogla osloboditi osjećaja da je samo privremeno tu, da će mi ga netko prije ili kasnije oduzeti.

– Laura, svi smo samo privremeno tu. Sad nam, za minutu ili dvije, može ususret doći neki kamion koji će nas zgnječiti jer je vozač zaspao za volanom. Za minutu ili dvije moglo bi biti zbilja nevažno jesi li rodila dijete ili si ga posvojila, jesi li bila odlikašica ili ponavljačica, jesi li znala kuhati ili nisi.

Kao da je svojom voljom izrežirao prizor, u tom trenutku suprotnim je trakom prošao golemi teretnjak prekrcan balvanima. Njezin mozak odmah se izborio za pomisao kako bi baš bilo pravedno da ih pomete s ceste u provaliju pa da sve doista postane nevažno.

– Znam. Ne tražim odgovore, ne tražim utjehu, ne tražim rješenja. Samo se malo rješavam tereta. Oprosti.

– Nemam ti što opraštati.

– Jedna mi je pacijentica nedavno govorila o tom osjećaju. O svom djetetu, o nježnosti roditeljstva.

– Pa si pomislila kako je nepravedno da ti to nisi doživjela iz prve ruke?

– Ne baš tako doslovno, ali…

– Tko zna što je sve njoj uskraćeno. Što je njoj oduzeto. Uostalom, sigurno ne dolazi na terapiju iz zabave.

– Kao ti – nasmijala se.

– Da, kao ja.

– Nitko nije kao ti.

– Nitko nije kao bilo tko.

– Kako ti to uspijeva?

– Što?

– Pojednostavniti komplicirano.

– Manje filozofije, više života, sjećaš se?

– Sjećam se.

– Evo, sad ćemo to opet provesti u djelo.

– Hoćemo?

– Stigli smo – rekao je, kad je ona već zaboravila da njihova vožnja vodi na neko odredište. – Ronilački centar Vertigo.

– Ronilački centar!?

– Ne može biti da se jedna nesuđena podvodna arheologinja nikad ne okuša u ronjenju. Ne brini, imat ćeš instruktora, a i ja namjeravam zaroniti s tobom. Nije mi prvi put.

– Ti si lud.

– Hvala – nasmijao se on.

Već sljedećeg trenutka mahao je čovjeku koji je stajao pred ulazom u centar i koji ih je, očito, očekivao.

Kad je izašla iz auta, malo je zateturala od iznenadne vrtoglavice. Naziv ronilačkog centra nije mogao biti prigodniji. Činilo joj se da se predozirala uzbuđenjima, da je i bez ronjenja u ova dva dana doživjela više nego u proteklih dvadeset godina. Kao da je život po njezinoj mjeri iskočio iz zasjede i zatekao je nespremnu.

Sve se poslije događalo kao u ubrzanom filmu koji ona promatra izvana, kao gledateljica koja nema ništa zajedničko s glavnom junakinjom. Nije još ni shvatila što se događa, a već je bila u ronilačkom odijelu, s bocama na leđima, uz instruktora koji joj objašnjava čemu služi koji dio opreme. Dvostupanjski hidrostatski regulator, boca s komprimiranim zrakom, kompenzator plovnosti, pojas s utezima, maska, peraje, manometar, podvodna lampa… sve se nagomilalo u prekrcanosti trenutka emocijama i podacima, u bojazni da nešto tako važno neće znati istinski doživjeti jer ne stiže ni misliti ni udahnuti od uzbuđenja.

Ne zna kako je uopće pohvatala upute ni kako se dogodilo da se odjednom našla pod morem, s Pavelom koji ju je držao za ruku u bestežinskom stanju u kojem je čula samo svoje udahe komprimiranog zraka i onaj pritajeni šum mora koji se događa ispod površine, gdje podmorje živi svoj skriveni život dostupan samo rijetkim posjetiteljima.

Sve joj se zamutilo od iznenadnog kolaža riba, pijeska, koralja, rakova, stijenja, stiliziranog živog granja morskih trava koje su im se sklanjale s puta otvarajući pred njima nove neočekivane vizure zastrašujućeg beskraja. Sve joj je u magli, osim osjećaja da bi mogla dolje ostati zauvijek, da izranjanje nema nikakvog smisla. To bi bio lijep epilog jednog postojanja koje je uzaludno težilo dubinama. Prigodna odjavna špica za Lauru Herman, nesuđenu podvodnu arheologinju koja je do četrdesete ronila samo na suhom, bezuspješno prekapajući po olupinama od ljudi umjesto po olupinama pod morem.

Ali film se isto tako brzo premotao unatrag – od odjavne špice do obale na kojoj se iz ronilačkog odijela izvlačila kao iz svoje prave kože. Mogla se praviti da joj je lice mokro i slano od mora, ali nije. Ova je potresenost imala pravo i na malo suza, onih uz koje se možeš i sjetno osmjehnuti. Pavel ju je zagrlio pa je od toga još malo zaplakala.

Još jutros je mislila da se Pavel pojavio u njezinom životu samo da bi je dopratio do visovačke crkve, ali sad joj se čini da se možda pojavio da je doprati do svega bitnoga.

Šutjeli su dok su se vozili natrag prema Skradinu. Od dana još nije ostalo puno, a već večeras ona bi trebala biti kod kuće. Tamo, u nekom svijetu kojem navodno pripada.

– A da se mi vratimo sutra? – upitao je Pavel, kao da joj je pročitao misli.

– Može – odgovorila je spremno, kao da je i sama upravo htjela to predložiti.

Izvadila je mobitel i napisala Emilu poruku da se vraća sutra, da ne može još ostaviti Olju. Eto, možda i ona nauči kako se komplicirano pojednostavljuje i kako ti jedna najobičnija tekstualna poruka može osigurati izostanak iz stvarnosti. Emil je previše obziran da bi nazvao u tako delikatnoj situaciji, dok ona provodi privatnu terapiju nad potonulom prijateljicom.

– Hoćeš da se fotografiramo ovdje? Za uspomenu – upitao je usporavajući na zavoju odakle se Skradin vidio kao na dlanu.

– Ne, molim te. Stvarno ne volim fotografije.

Sjetila se kako je Klaudija na jednu od prvih seansi donijela svoju i Viktorovu zajedničku fotografiju. Imala je potrebu uvjeriti svoju psihijatricu u veličinu izgubljene sreće. Možda joj se činilo da zvuči neuvjerljivo kad priča o tome koliko su se ona i Viktor voljeli – jer Laura u njezinom žaljenju za izgubljenim nije sudjelovala na način koji je Klaudija očekivala. Zna ona da se psihijatrica naslušala svakakvih gubitaka, svakakvih nedostajanja i patnji, da je sigurno već oguglala na nesreću – ali i za nesreću bi, premda je svakome njegova najteža, morala postojati neka mjerna jedinica koja ističe razliku.

– Evo, to smo mi. Točnije, to smo bili mi – rekla je Klaudija tada, susprežući suze.

Nema se što puno reći o toj fotografiji. Dvoje mladih, nasmijanih ljudi čija se lica dodiruju kao da ne mogu podnijeti ni centimetar prostora koji bi ih razdvojio. Mogla bi poslužiti kao reklama za sreću, ta fotografija koja Klaudiji sada služi samo kao dokaz nesreće – jer je to, ta i takva sreća, nepovratno izgubljeno.

Promatrala je Klaudiju i Viktora na fotografiji i razmišljala o tome kako u životima svih nas postoje takvi, objektivom dokumentirani, dokazi da nešto što smo imali više ne postoji.

Na zidu u njezinoj ordinaciji visjela je jedna majčina fotografija iz vremena prije recidiva, kad je s obje ruke grabila život kao da je slutila da će se rak vratiti. Na toj fotografiji bila je preplanula i vitka, zadovoljna svojim tijelom kao da se istanjilo njezinom zaslugom a ne zbog kemoterapije. Toga dana kupila je dvije iste haljine za plažu različite veličine – jednu sebi, a jednu svojoj kćeri – i onda ju je gotovo svečanim glasom, čiju je intonaciju u to vrijeme održavala kao da joj upravo o tome ovisi život, pozvala da svoje nove haljine „izvedu u šetnju“. Mama je na fotografiji uhvatila donje rubove haljine, širila ih pozirajući svojoj kćeri i smiješila se kao da je život neprekidna zabava na kojoj se ništa loše nije i ne može dogoditi.

Iako je htjela pamtiti majku baš takvu, nasmijanu i punu još nakratko poklonjenog života, Laura je mrzila tu fotografiju. Doživljavala ju je kao prevaru, kao samo još jedan u nizu dokaza da joj je servirana još jedna laž, nepopravljiva kao i sve ostale. Toliko puta ju je poželjela skinuti sa zida i skloniti s očiju, ali uvijek bi joj ponestalo snage. Fotografija je podsjećala Lauru na vlastitu naivnost koje se stidjela, na kratkotrajni optimizam koji joj je sudbina podvalila da je zavara dok provodi svoj neumoljiv plan oduzimanja.

– Trebalo bi ukinuti fotografije – rekla je Pavelu prisjećajući se nasmijane majke u cvjetnoj haljini, Klaudije i Viktora s približenim glavama.

Sve drugo je zadržala za sebe, da je Pavel ne bi opet morao podsjećati na više života a manje filozofije. Ona jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi – tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje – nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom – i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Eto zašto se nije htjela fotografirati s Pavelom. On vjerojatno misli da se boji ostaviti trag koji bi jednom mogao njezinom mužu dokazati nevjeru. Ali nije se radilo o tome, nego o presretanju varke spašavanja prošlosti – jer njihova bi zajednička fotografija kasnije samo bolno dokazivala da toga više nema, a ona više ne može podnijeti nikakvo nedostajanje.

I Klaudijin trenutak s fotografije očito je bio samo privremena varka. Fotografije su, općenito, samo dokaz da to što je na njima više ne postoji. Čak i kad preživimo, na njima smo uvijek samo neki bivši ljudi – baš kao i oni kojih više nema.