Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

TU JE TAJ NOVI RUKAVAC

Kad je Pavel ponovno došao, nekoliko dana nakon onog buketa, gotovo je zakoraknula da mu se baci u zagrljaj. Naravno, nije. Samo je stajala i promatrala ga. Umjesto pozdrava, gledala ga je ravno u oči ne obarajući pogled ni na trenutak. Ne zna ni sama je li mu prkosila ili ga je zavodila, ali ni jedno ni drugo ne bi previše utjecalo na to kako će se stvari dalje razvijati. On je bio redatelj u tom prizoru.

Šutio je i on. Sjeo je i gledao je u oči s jednakom upornošću kojom je ona gledala njega. Bilo bi to svojevrsno natjecanje u izdržljivosti da se ona nije predala već unaprijed, od samog početka poražena njegovom odlučnošću da i druge natjera na taj život koji on konzumira bez suzdržavanja.

On je, jednostavno, bio redatelj kojega fikcija ne zanima. Može li izrežirati stvarnost, bacit će se na to s velikim žarom – i upravo to sada radi s njom. Prodire joj pogledom do unutrašnjih organa, i jedina fabula koja ga zanima jest ona što će se zbog toga dogoditi u stvarnom životu.

Prihvatila je njegov scenarij šutnje. Prošlo je deset, pa još dvadeset minuta, a ni jedno od njih nije progovorilo ni riječi. Ono što je tišina u njoj pokretala bilo je intenzivnije od bilo čega što bi pokrenule riječi, ma kakve bile. Izdržavala je njegov pogled i razmišljala o tome koliko je riječi u životu izgovorila uzalud, koliko se suvišnih rečenica dogodilo između nje i svih onih drugih s kojima se nije razumjela. Zbog ove tišine osjećala se kao da je opet sve moguće, kao da je izvedivo u život prokrijumčariti uzajamno razumijevanje.

Kad bi on bio njezin psihijatar a ona pacijentica – a nije to bilo daleko od istine – odmah bi potpisala pristanak na dugotrajnu terapiju šutnjom. Tako je ljekovito osloboditi se riječi! Bio je u pravu Exupery kad je napisao da su riječi izvor svih nesporazuma. Tek u šutnji moguće je postići pravi sporazum između dvoje ljudi – taj ju je osjećaj olakšanja obuzimao pod Pavelovim pogledom. Čini se da se to na njoj i vidjelo, jer ga je njezin izraz lica poticao da ustraje u onome što je započeo. Možda su oboje otkrili nešto novo na sasvim neočekivan način. Tu je taj novi rukavac života u koji su nenadano skrenuli, i sad treba samo u njemu ustrajati jer bi ga svaka riječ mogla osujetiti.

Prošlo je još dvadeset minuta. Za to vrijeme razmišljala je o svemu što je propustila, i o stvarima koje su propustili drugi. Razmišljala je o studiju arheologije koji su umjesto nje završili neki drugi ljudi koji su se znali izboriti za ono što žele, o tome kako nikad nije skočila padobranom, pušila travu, poslala nekoga u vražju mater. Mislila je o odjeći kakvu se nikad nije usudila kupiti, o prijateljicama koje se nije usudila imati da ne bi nekome morala govoriti istinu o sebi, o noćima koje je probdjela praveći se da spava. Razmišljala je o svemu što je Hilda u svojim romanima prešutjela i o svemu onome što Klaudija i Viktor nikad neće zajedno proživjeti. Njih dvoje onemogućila je smrt, a ona za svoje neproživljeno nema nikakav izgovor. Razmišljala je i o novoj pacijentici koja od svoga djetinjstva gradi poetičnu priču o privrženosti riječima, pretvarajući naizgled običan život u prozu u kojoj se može osjećati kao glavna junakinja vlastite bajke.

Njezin joj je život zbog misli o drugima djelovao kao skraćenica, kao hrpa nedovršenih rečenica na koje stavlja točku prije nego se dobiju priliku zaokružiti, razmnožiti i razviti u odlomak. Kad tako o tome misli, ispada da je njezin jedini talent onaj za sprječavanje života, i čini se da je doista došlo vrijeme da promijeni smjer, da shvati da je to neće ubiti nego baš suprotno – da bi je jedino promjena mogla vratiti među žive. Treba joj reanimacija, jer već dugo ona je samo tijelo koje živi kao priključeno na aparate, u komi u kojoj je na snazi jedan jedini osjećaj – osjećaj praznine – a praznina zapravo i nije osjećaj nego golema crna rupa bez sadržaja.

A sad je pred njom taj mladić koji joj otvara vrata za mnoge stvari koje je propustila. On zna baratati životom do te mjere da čak ništa ne mora ni reći kako bi je iz temelja promijenio.

Pacijentice na koje sada misli dok dopušta Pavelovoj šutnji da je preobrazi imaju barem neko uporište u svom životu. One joj plaćaju da im pomogne, a ona im zavidi. Hilda je većinu života provela iza zidova svoje emotivne izolacije da je još neki muškarac ne bi iznevjerio, ali barem je napisala svoje romane i ostavila trag o svom postojanju. Postala je netko u inat tom muškarcu koji ju je napustio kao da mu nije bila nitko. Klaudija je izgubila čovjeka kojeg je voljela, ali barem je osam godina raspolagala tom ljubavlju koju joj ni jedna smrt ne može poništiti. Ne zna kamo vodi priča nove pacijentice bez imena, ali jasno je da je ona već u djetinjstvu stekla svoju strast, da se ulovila za riječi kao popratni sadržaj koji je svemu davao viši smisao. Za što se ona, Laura, može uhvatiti? Njezina biografija uključuje samo gomilu nedogođenih stvari, samo zbirku slabašnih ideja koje nikad nije provela u djelo. Ne posegne li sad za Pavelom, za svime što joj se s njim odjednom otvara, ostat će u istom ovom položaju, u istom osjećaju da nije ni živjela, do starosti, a bude li tako, onda tu starost ne želi ni dočekati.

Na kraju te šuteće seanse jasno je vidjela sebe u staračkom domu, sa svim nagomilanim žaljenjima za propuštenim životom. Starice s kojima je provodila večeri prepričavale su svoje ostvarene snove, svoje ljubavne ludosti, prešućene strasti koje su sad napokon mogle ispričati bez bojazni da će ih netko zbog njih osuditi. Izvlačile su iz sjećanja svoje muškarce, svoja zatajena iskustva, svoja prešućena putovanja, očijukanja koja nisu priznale ni ondašnjim bliskim prijateljicama – sve svoje ženske vratolomije koje su im mijenjale život koji je, eto, zahvaljujući svemu tome postao savršen materijal za sjećanje, za pregršt uspomena koje su sebi osigurale za dane u kojima se više ništa ne mora dogoditi. Sve osim nje imale su što ispričati.

A onda je u tom prizoru vidjela sebe kako iznenada progovara. Vidjela je starice oko sebe kako se sudionički smješkaju dok im priča kako je, jednom davno, imala pacijenta, dvanaest godina mlađeg od sebe. Dolazio je k njoj da bi se hvalio svojim životom. Mjesec dana od prvog razgovora poslao joj je cvijeće, a onda je na sljedećoj seansi sat vremena samo šutio i promatrao je. Tada, dok su se u tišini gledali, odlučila je da više ništa neće biti kao prije, jer više nije ni moglo biti. Tada se dosadnjikava životna proza pretvorila u poeziju, poezija u roman od tisuću stranica koji je tek trebalo ispisati – ili, još bolje, u roman koji je trebalo prešutjeti sve do tog staračkog trenutka u kojem napokon treba o svemu progovoriti pa makar njezine tajne skončale zajedno sa svim tim staricama kojima, kao ni njoj, ne preostaje još puno vremena, ali im preostaje osjećaj da su nekoć živjele svoju poeziju, svoje suze koje potvrđuju život, svoje dramatične ljubavi kojih se sada mogu naglas sjećati bez suzdržavanja.