Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

U ČETIRI ZIDA I DVA SVIJETA

Pisanje me spasilo. Jednu sam stvarnost zamijenila drugom. Vani sam samo postojala, a iznutra živjela.

Jesam, sudjelovala sam ja u onome što se smatra pravim životom. Vježbala sam taj život ispočetka. Iznova sam vježbala čak i stvari koje sam znala od ranije jer ništa više nije bilo kao ranije. Vježbala sam buđenja na vrijeme, brigu o stanju na računu i gorivu u rezervoaru, čistu odjeću na vješalicama i zalihu namirnica u hladnjaku. Vježbala sam odluke i izlike, dogovore, ugovore i odgovore, izlaženja u stvarnost i vraćanja iz nje. Vježbala sam i odgoj i majčinstvo, odgovornost i budućnost. Učila sam živjeti kao da živim od jučer, ali i kao da postojim već tisuću godina. Kao stara ja u novom životu, ili kao nova ja u iskustvu starom koliko i ja. Dijelila sam se na ono što mi je bitno i sve ono drugo, što je samo nužno za egzistenciju.

To ne znači da sam se pomirila sa svijetom bez njega, ikad. Kad bi mi ljudi govorili – a često su to činili – da „vrijeme liječi rane“ ili da „čini svoje“, mislila bih: „Da, čini. Produbljuje prazninu i svakog je dana čini sve konačnijom.“ Mislila sam tako, ali nisam to naglas izgovarala. Od mene se očekivalo da nastavim.

Nastavila sam drugdje, u fikciji. To je bio jedini svijet nad kojim sam imala monopol. Kad bih se dohvatila tastature, stvarnost je ugodno nestajala. Katkad bih samo osluškivala u sebi male, tihe senzacije još neispisanih rečenica. Opipavala sam im bilo, kao da trebam dokaz da se taj iznenadni život doista događa. One bi me osposobile za sve ono što moram, za sve nepoželjno. Samo sam se s njima osjećala živom. Osluškivala sam neizgovoreno, pokušavala ići ukorak s ritmom nenadanih riječi, prebirala po biranim idejama o izmišljenim ljudima, vjerovala u neslućeno i naslućeno, iznova otkrivala poznato i učila nepoznato, čudila se događajima kojih izvan moje uobrazilje nigdje nije bilo. Tu sam bila doma. Na neograničenom teritoriju fikcije koji je, iako je smješten u okvir moga tijela, daleko nadilazio njegove granice. Sedmo čulo progovorilo je svojim najjačim glasom, i više nije bilo načina da ga se utiša.

Ne mogu vam te godine opisati kako treba jer je to moje razdoblje u magli. Na drugom kolosijeku, u stvarnosti, zaticala bih sebe kako radim, kako se družim, kako pospremam ili kuham, kako razgovaram. Zaticala bih se čak i kako pjevam ili uživam u hrani, ali kao da osobu koja to radi promatram izvana jer to nisam ja. Kao da uopće ne računam na tu verziju sebe nego je samo ravnodušno provodim u praksi jer je neminovna. Podrazumijevalo se da živim, jer bih se s groblja ipak uvijek vratila.

Tata se brinuo. Nazivao bi da provjeri kako sam, a ja bih stisnula zube i umjesto očaja prepričavala mu kako je ona osoba koju promatram izvana provela dan i što je sve poduzela da nadmudri nesreću koja ju je sustigla. U njegovim očima postajala sam junakinja koja je prohodala nakon što su joj rekli da će zauvijek biti oduzeta. Ta njegova kći, nesuđena doktorica, ostala je na nogama i nije tražila ni pomoć ni utjehu – a svi znaju da je to bila jedna od onih ljubavi, da se mogla raspasti na licu mjesta. U njegovoj tuzi trajno se nastanio ponos zbog hrabrosti koju je njegova kći kao koristan zanat izučila još u djetinjstvu. Život zna biti opaka hobotnica koja po tebi zalijepi pipke i guši te svojim ljigavim krakovima, ali ne može njegovoj kćeri hobotnica ništa. Zbacit će je sa sebe na obalu kao onda, kad on nije bio prisutan, i nitko neće dobiti priliku da je sažalijeva. Spominjat će je samo kao primjer snage i hrabrosti, kao primjer prkosa koji se upućuje sudbini kad te ona tako okrutno iznevjeri.

Ponekad se pitam bi li mu bilo draže da sam mu tada, kad me nazivao ili kad bi mi, kao nekim poslom, dolazio u posjet, rekla: „Tata, teško mi je.“ Možda bi to za nas oboje bilo olakšanje. Njegove snažne ruke obgrlile bi me onako kako te može zagrliti samo netko koga ionako nikad ne možeš razočarati. Ja bih dobila utjehu kakvu može dati samo bezuvjetna ljubav, jedna od onih koje nisam izgubila, a on bi dobio priliku da me utješi onako kako je možda želio i kako svaki dobar otac želi utješiti kćer kad joj treba dati do znanja da je on, što god se dogodilo, uvijek tu za nju.

A mi bismo se zagrlili kao junaci koji su šutke preživjeli brodolom i koji znaju izostaviti suze i onda kad je najteže. Kao heroji koji ne trebaju pomoć jer znaju svoju tugu ponijeti sami, u svoja četiri zida i u svoja dva svijeta koja preživljavaju i u najtežim uvjetima.