Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

KOLIKO GOD VELIK BIO

Puno sam vremena provodila i iza zavjesa. U tijesnim uličicama prozori iza kojih susjedi žive dovoljno su blizu da možeš katkad baciti pogled, naćuliti uši, i naslućivati što se događa u njihovim životima. Tijesne ulice s približenim prozorima idealno su okruženje za nekoga tko se hrani tuđim svjetovima tražeći ih gdje god stigne.

U to vrijeme često sam mozgala o tome kako je svijet jedan i veliki, ali krcat našim malim svjetovima koji u njemu pronalaze svoj dom. U rječniku je pisalo da je svijet Zemlja sa svim svojim životom. Da sam ikako mogla, ja bih na tu definiciju stavila prigovor, jer ipak su tu u pitanju bili naši životi, a ne Zemljin. Tako sam ja vidjela svijet. Naši se životi zbrajaju, jedan po jedan, križaju se i kombiniraju, i ni jedan od njih u zbirci svijeta nije nevažan jer bi bez njega baš taj i takav svijet bio okrnjen i nepotpun.

Zato sam ja iza zavjesa virila i osluškivala. Možda mi se činilo da ću s više malih svjetova koje otkrijem bolje razumjeti onaj veliki, a možda sam samo skupljala materijal za buduće rečenice koje ću napisati desetljećima kasnije. Recimo sada.

Nije se iza tuđih prozora događalo ništa dramatično, ali meni je bilo dovoljno – jer mi samo jedan, moj svijet, nije bio dovoljan, koliko god velik bio. Moj mi je bio blizak i poznat, a u tuđima je nepoznato čekalo da ga otkrijem. Sedmo čulo hvatalo je svojim osjetljivim antenama djeliće tuđih tajni i oblikovalo ih u priče koje sam u brodskom dnevniku evidentirala samo meni razumljivim jezikom, u šiframa koje ne bih priznala ni na najgorim mukama.

Posebno su bile zanimljive svađe. U vlastitom domu ih nisam čula pa sam iza zavjesa svladavala prve lekcije o nesporazumima među ljudima. Nesporazumi, i ono što se zbog njih izgovara, otkrili su mi neke sasvim nove riječi, kojih ni u rječniku nije bilo. Bile su ružne do te mjere da sam ih nastojala što prije zaboraviti.

U rječniku je pisalo da je nesporazum zabuna u razmjeni misli, pogrešno shvaćanje, pa mi nije bilo jasno kako se zbog nečega što zvuči tako nedužno, tako popravljivo, mogu izgovarati riječi toliko grozne da ni u rječnik nisu mogle biti uvrštene. S druge strane, zbunjivalo me zašto ljudi tako olako koriste riječi kojih u rječniku nema, a neke druge, kojih je rječnik pun, izbjegavaju.

Stalno mi se činilo da moram izoštriti svoj pogled na svijet. Ljutio me nerazmjer između izgovorenih riječi i života koji se oko njih i s njima događao. Činilo se da ljudi imaju običaj govoriti jedno a činiti drugo, ili, još nelogičnije, prešutjeti ono što je doista važno.

U sebi sam stalno inzistirala na tome da bi se sve trebalo potvrditi i riječima. Na primjer, ljubav. Trebalo je povjerovati u to da, recimo, roditelji vole svoju djecu unatoč tome što im to nikad ne govore. Primijetila sam da se neke riječi neprestano izbjegavaju, kao da ih se ljudi stide, pa sam pokušavala shvatiti zašto. Zapisivala sam pridjeve koje sam otkrila tek listajući rječnik, ili u knjigama i čitankama, vrebajući ih u stvarnome životu u kojem ih nikad nisam susretala: zanosan, apatičan, veličanstven, astralan, magličast, nestvaran, pamučast… Eksperimentirala sam s tim riječima izgovarajući ih neočekivano pred drugima, i vrlo brzo naučila da ih je pametnije prešutjeti. Kad sam učiteljici rekla da mislim da je veličanstvena, u prvi mah se nasmijala, ali onda me je odmah počela ispitivati odakle mi to i opomenula me kako nije dobro pretjerivati u bilo čemu, pa tako ni s riječima. Kad sam prijateljici rekla da mi djeluje pomalo astralno, morala sam joj izvatkom iz rječnika dokazati da nisam mislila ništa loše. Nakon što sam je uvjerila u značenje tog pridjeva, i ona me optužila za pretjerivanje.

Tako sam svladala prve lekcije o prešućivanju. Gradila sam filtere za propuštanje riječi koje nikoga ne uznemiruju i pravila se da ne znam za one druge, kojima sam se jedino i hranila. Brodski dnevnik polako se popunjavao, a meni je bilo sve jasnije da će to biti tek prva bilježnica u nizu onih koje će postati dom svemu što ću prešutjeti.