Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ALI NIKAD VIŠE ZBOG UBOJSTVA

Sigurna sam da u vašu ordinaciju dolaze ljudi koji skrivaju štošta, pa čak i ubilačke porive.

Ja ih nemam. Kad sam bila dijete, jednom sam, sasvim slučajno, lupajući po stolu lopaticom za muhe, ubila jednu. Satima me nisu mogli umiriti. Poslije sam u rječniku potražila riječ smrt da saznam što sam zapravo učinila. Tamo je, crno na bijelo, pisalo da sam izazvala prestanak života. Istina, radilo se samo o ružnoj i napasnoj muhi, ali njezin je život prestao zahvaljujući meni. Nešto tako važno nitko nikome nema pravo oduzeti.

Nisam znala gdje tražiti oprost za to strašno nedjelo. Neki ljudi u našem mjestu odlazili su u crkvu, ali u mojoj obitelji to nije bio običaj. Ipak, ako tamo stanuje Bog koji mi može udijeliti oprost, možda bih mu se trebala obratiti. Ušuljala sam se u katedralu u vrijeme popodnevne žege, kad su se svi zatvarali u kuću i odmarali. Sjela sam na klupu i čekala, ali ništa se nije dogodilo. Osim tišine nije bilo ničega. Ni oprosta ni utjehe. Ako je Bog i živio na toj adresi, toga dana očito nije bio kod kuće.

Poslije sam se zavukla u svoj brod i u rječniku potražila riječi muha, oprost, žaljenje i kajanje. Bilo je to kao neka mala misa zadušnica za muhu. Nije to bio zadnji put da mi je rječnik poslužio kao molitvenik, ali nikad više zbog ubojstva.

Činilo mi se da riječi puno toga rješavaju. Da se njima uvijek nekako uspijem utješiti. Da u njih mogu vjerovati bez rezerve. Svaka mi je druga vjera bila nerazumljiva.

To s muhom navelo me na razmišljanje. Svi koje sam poznavala bili su živi. Čula sam priče o umrlima, ali nikoga od njih nisam poznavala za života pa nije bilo rastajanja od njih – a rastajanje je kod smrti ipak najteže. Recimo, moji djedovi. Ni jedan ni drugi nisu nikad saznali da su jednom dobili unuku. Čudno je bilo biti unuka nekome koga nema. Da nije bilo mojih baka, teško bi mi bilo povjerovati da su ti djedovi ikad postojali. Nije mi bilo lako shvatiti da je netko bio, a onda ga više nema.

Odrasli nisu govorili o tome kako je to kad nekoga izgubiš, kao da u rječniku nedostaju riječi koje mogu objasniti gubitak.

Ne sjećam se koliko sam godina imala kad sam prvi put vidjela mrtvaca, ali znam da sam još uvijek nosila dokoljenke. Vrata najmanje crkvice u gradu bila su širom otvorena, a unutra je bio otvoren lijes. Nismo ni znali da je to odar niti da je na njemu otvoren lijes, nas nekoliko iz ulice, dok nismo ušli unutra. U lijesu je ležao starac, don Frane kako su nam rekli, sklopljenih očiju i ruku prekriženih na prsima. Koža mu je bila gotovo bijela, vapnenasta. Od brade do tjemena bila mu je povezana bijela vrpca koja mu je, tako su mi kasnije objasnili, pridržavala čeljust da se ne otvori. Nisam poznavala don Franu, ali i da jesam, ne bih ga željela vidjeti u tom stanju. Nije to čak više bilo ni stanje, nego samo smrt. Stanje se, za razliku od smrti, može popraviti, a ovo je bilo tako očito nepopravljivo da sam se skamenila. Gledala sam u to tijelo i nisam se mogla pomaknuti iako sam samo željela pobjeći glavom bez obzira i sve zaboraviti kao da se nije dogodilo.

Samo, ne da se to zaboraviti. Čini se da upravo ono što želimo zaboraviti pamtimo najbolje. Godinama kasnije, kad sam se drugi put u životu oči u oči susrela s nečijom smrću, shvatila sam da još uvijek nisam zaboravila don Franino vapnenasto lice i onaj vonj koji dolazi samo kad je sve definitivno gotovo.

Tad kad sam vidjela don Franu već sam zapisivala u brodski dnevnik, ali o tome se nije moglo zapisati puno. Možda sam trebala napisati samo da sam vidjela mrtvaca, ali prije toga sam u rječniku provjerila što piše za stanje, pa sam zapisala nešto drugo.

Možeš biti u drugom stanju, u dobrom stanju, u blagoslovljenom stanju ili u ispravnom stanju, ali kad umreš više nisi u stanju.

Shvatila sam da, kad se jednom rodiš, moraš i umrijeti. Da te prvo ima pa onda nema. Zato je lakše onima koji se nisu rodili, nego ih je samo netko izmislio. I to je sasvim dobar život. Kad takvi izmišljeni ljudi umru, onda to nije prava smrt jer nije bio ni pravi život. Ni tuga njihovih bližnjih nije prava jer se ništa od svega toga nije zapravo dogodilo.