Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

OVA TVOJA JEDNA KOJU IMAM

Probudila se s osjećajem potpune slobode, kao da na svijetu ne postoji nitko kome treba polagati račune. Mali kofer spakirala je još sinoć. Bio je krcat blagom buduće ženstvenosti za kojom će posegnuti kao da je na nju već naviknuta.

Sve je bilo kao i inače – zajednički doručak, požurivanje Gabrijela da se spremi za školu, Emilova smirenost u nervozi jutra – samo što je ona ovaj put imala tajnu. Nije se čak pribojavala da bi tajna mogla biti otkrivena. Prvi put nakon tko zna koliko godina probudila se s povjerenjem u dan pred sobom. Prvi put nakon tko zna koliko godina imala je nešto samo svoje, i nije se ni na trenutak zapitala može li to proći nekažnjeno.

Ustala je od stola, poljubila Gabrijela, a Emil ju je onda ispratio do vrata, gdje ju je čekao kofer čiji bi ga sadržaj sigurno iznenadio. Bio je osobito nježan tog jutra – njegova žena žrtvuje dva dana da bi pomogla prijateljici – ali ona nije osjećala nelagodu zbog njegovog ponosa. Sve joj je to bilo u magli, u drugom planu života do kojeg njezine misli nisu dopirale.

Za manje od sat vremena Pavel će doći po nju pred ordinaciju, i to je bila jedina činjenica koja je zaslužila opstanak. Bio je to njezin kapital za spas kojega se više nije mogla odreći. Čini se da situacije u kojima se više ne može natrag nisu baš uvijek one koje upropaštavaju život.

Parkirao je pred ordinacijom, izašao iz auta i pogledao gore, prema prozoru s kojeg je ona iza zavjesa promatrala dvorište čekajući ga. Uzela je kofer i torbicu, zaključala vrata i počela se spuštati stubištem na kojem ju je presreo i preuzeo kofer. Kad je spustio poklopac prtljažnika, odmjerio ju je sa zanimanjem, pokazujući tako da je primijetio njezino drukčije izdanje. Ništa nije rekao, ali bilo je očito da je zadovoljan.

Sjedajući u auto, razmišljala je koliko se ljudske šutnje razlikuju. Ima nešto istinski uzbudljivo u tome kad šuti čovjek kojemu riječi nisu problem, koji je toliko puta već dokazao da njima barata s lakoćom. Zanimanje za tu šutnju je drukčije jer se zna da iza nje stoji sadržaj koji bi, izgovoren, bio različit od onih koje je moguće čuti odasvud. Mogao joj je reći: „Zgodna si“, ili “Sviđaš mi se u trapericama“, ili bilo kakvu drugu trivijalnu rečenicu koju bi milijuni drugih muškaraca upotrijebili u takvom trenutku, ali on intuitivno prepoznaje njezinu mjeru za izgovoreno i prešućeno, i zna da je pogled koji joj je uputio kod prtljažnika uvjerljiviji od potrošenih riječi.

Kad je prikopčao sigurnosni pojas, to je učinila i ona. Škljocanje tih dviju kopči koje su ih privezale za sjedala zvučalo joj je znakovito. Evo, sad je i fizički privezana za svoj trenutni novi život o kojem još ništa pouzdano ne zna osim da ga želi, i besmislena je svaka misao koja ometa uzbuđenje kojemu se treba prepustiti kao da sutra ne postoji, kao da je novi dan daleka neostvariva budućnost na koju nema smisla računati.

Motor je preo, a iz zvučnika je dopirala neka melodija bez teksta, samo gole note koje su prigodno popratile sve što su prešutjeli.

Tek kad su izašli na autocestu i kad je stavio u petu brzinu, ispružio je ruku i potražio njezinu. S njegovom rukom u svojoj, ili obratno – sa svojom u njegovoj – zamišljala je kako bi bilo kad bi o tome netko pokušao napisati priču. „Ispružio je ruku i potražio njezinu“ – tako bi otprilike taj netko opisao situaciju, a to zvuči tako banalno, tako bljutavo i patetično, da na neki način ponižava i vrijeđa njihov trenutak. Koje bi to uopće bile riječi kojima se može prenijeti osjećaj neopisiv i onima koji ga proživljavaju? Milijuni su se ljudi na svijetu u istom tom trenutku držali za ruke, a svaki taj slučaj, svaka ruka, ima svoju pozadinu, svoju povijest od prvog susreta do prvog dodira, i to da ih se opisuje istim riječima gore je od toga da ih se jednostavno prešuti. Nema tih pridjeva koji se mogu natjecati s onim što ju je preplavilo dok se taj dugo očekivani dodir događao.

Odustala je od mogućih epiteta, odustala od svake analize. Mozak je odbijao sudjelovati u bilo čemu izvan tog limenog kućišta u kojem se sada nalazilo sve što joj treba. Nema prije, nema poslije, nema ni kako ni zašto – postoji tek jedan jedini isječak svijeta u kojem želi biti, i nitko joj, pa ni ona sama, to neće pokvariti.

– Sviđaju mi se tvoje ruke – rekao joj je u kratkoj pauzi između dvije melodije.

– Meni se sviđa ova tvoja jedna koju imam.

Izvukao je desnu ruku iz njezine, prihvatio njome volan i pružio joj lijevu. Vjerojatno bi tako vozio sve do mora da mu je dopustila.

– Sviđa mi se i druga – nasmijala se. – Ali vrati mi ipak desnu. Draža mi je.

Zamijenio je ruke.

– Kako si? – pitao je.

– Onako kako bi bio svatko tko je baš tamo gdje treba biti.

Sad se on nasmiješio, ali ne kao čovjek koji drugima mijenja život, koji dokazuje da je u pravu, nego posve meko, s toplinom koja je obeshrabrila i ono malo plahosti koja se u njoj još borila za opstanak.

– Kako si ti?

– Kao netko tko je s nekim s kim baš želi biti.

Stisnuo je jače njezinu ruku. U okviru vjetrobranskog stakla plavilo se nebo, kao da je plava boja tek toga jutra uvedena u svijet.

– I kao netko tko želi zapitkivati – dodao je.

– Onda zapitkuj.

– Sjećaš li se o čemu si sanjala kad si bila djevojčica?

– Sjećam se tebe.

Kad mu je to rekla, zazvučalo joj je poznato. Pomislila je kako joj šum svijeta sve češće zamjenjuju monolozi bezimene pacijentice, iskačući iz memorije kao da se sjeća nečeg vlastitog što se nikad nije dogodilo.