Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

DA GA SJEĆANJE NIJE PREPOZNALO

Ne sjeća se kako se priča o Pali našla pored njezinog jastuka, ali bila je tamo kad se probudila. Prelistala je slikovnicu pohabanu od prevelike upotrebe kao da je na uzglavlju zatekla pismo koje joj je stiglo s velikim zakašnjenjem.

Gabrijel je prerastao priču o Pali, ali ona nikad nije. Uvijek taj isti osjećaj – budi se i otkriva da je posve sama na svijetu. Može dozivati koliko hoće, na sav glas, ali nitko neće uzvratiti. Svijet je tu, prekrcan stvarima koje su joj na raspolaganju, ali ništa od toga ne zna upotrijebiti. Ništa od toga joj ne treba. Treba joj samo život kakav je poznavala prije neugodnog buđenja koje se svakog dana uzalud ponavlja.

Trebalo bi sudbini napraviti uslugu. Ima ona pametnijeg posla od toga da se brine oko nekoga tko nije nadaren za preživljavanje.

Bilo bi tako ugodno izostati. Prestati.

Nije to toliko teško koliko se čini. Rješenje je na dnu ormara, u kutiji u kojoj su jednom bile nove cipele koje je iznosila onako kako je iznosila svoju ulogu u svijetu koji je više ne treba. Možda je te tablete skupljala s namjerom koju je i od sebe zatajila da ne odustane kad je spopadne strah da bi to stvarno mogla učiniti. Sad kad se strah povukao pred slutnjom konačnosti u kojoj ni jedan osjećaj ne može preživjeti, ne mora više od sebe tajiti ništa – pa čak ni već zastarjelu nelagodu s kojom bi dolazila u različite ljekarne podignuti lijekove s receptima koje je sama sebi ispisala.

Po kojem će ključu izabrati svoj put u ništavilo? Najbolje po boji. Crveni Cerson, bijeli Sanval i Xanax, zeleni Normabel. Crveno, bijelo i zeleno – baš kao onaj buket koji joj se rugao s komode onako kako će se ona sada narugati životu.

Neko je vrijeme brojila tablete dok ih je oslobađala iz omota, kao da konačnu brojku neće ponijeti sa sobom. Prestala je brojiti kod pedeset i druge, kad je na dnu kutije cipela primijetila zaostali Tramal kojemu je rok trajanja istekao prije dva desetljeća. Sad je znala o kojem se mirisu radilo jučer na ulici, i teško joj je bilo vjerovati da ga sjećanje nije prepoznalo.

Eto, našla je svom turobnom kraju i jednu dirljivu, gotovo lirsku notu. Tu više nije bilo mjesta matematici. Ostao je samo kolaž kemije koja će joj donijeti mir – kolaž kojemu je majčin Tramal dodao blijedoružičastu boju sjećanja na jednu bol od koje se nikad nije oporavila.

Sad će se oporaviti od svega. Gutala je strpljivo, po nekoliko tableta odjednom, sve dok na noćnom ormariću više nije bilo ni jedne. Kutiju od cipela s praznim paletama i omotima vratila je u ormar. Kad se Emil i Gabrijel vrate s izleta, činit će se kao da samo spava. Umjesto oproštajnog pisma, uz njezino uzglavlje bit će samo slikovnica koju će Gabrijel čuvati kao uspomenu na majku koja mu to nikad nije znala biti.

Prije nego je legla, obukla je majčinu haljinu s one fotografije. Kad njezin otac sazna što se dogodilo, možda će haljinu čuvati kao relikviju koju su nosile dvije žene koje je neuspješno volio.

Zatvorivši oči, pomislila je kako je pravedno da je barem jednom u životu ronila. Sad je mogla prizvati u sjećanje svoj jednokratni boravak pod morem kao vlastiti rekvijem za koji je već imala generalnu probu. I zbilja, sve se zaplavilo. More ju je dočekalo onako kako jedino more zna – dubinom u kojoj ne mora biti ničega osim plutanja. Svijet iznad površine slobodno se mogao ugasiti.

Zadnjim tračkom svijesti – ako je to bila svijest – pomislila je kako je možda ipak trebala napisati pismo.