Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NI KAMO JE NA KONCU STIGAO

– Danas mi se čini da sam cijeli život provela u jednini, uključujući i te četiri godine koje sam provela s Vlatkom.

Hilda je pričala već neko vrijeme. Kad je Laura pogledala na sat, shvatila je da je propustila više od pet minuta njezinog monologa. Čula je samo ovu zadnju rečenicu.

– Ponekad mi dođe da spakiram svih sedam svojih romana i pošaljem mu ih tamo, u tu njegovu glupu Ameriku. Zamišljam ga kako ih čita i kako se u njima bezuspješno traži, i uživam u tom osvetničkom prizoru više nego što sam ikad uživala u pisanju.

– Zašto to ne učinite? – upitala ju je, tek toliko da nešto kaže, da se uključi i zataška onih pet minuta nesudjelovanja.

– Imam i ja dostojanstvo – odbrusila joj je. – Ne želim da ima dokaze da sam ikad kasnije uopće pomislila na njega.

Što žena ima od dostojanstva, mislila je Laura. Ona ustrajava na njemu otkad zna za sebe, a sad joj se čini da ju je upravo dostojanstvo najdublje ponižavalo. Dostojanstveno je podnijela majčinu smrt, dostojanstveno se odrekla studija arheologije, dostojanstveno obavila pobačaj kad ju je Danijel ostavio, dostojanstveno se udala za Emila iz osjećaja dužnosti, dostojanstveno pristala na posvajanje dječaka kad je Emil poželio kompletirati svoju ideju o obiteljskoj idili, dostojanstveno bila majka nečijem tuđem djetetu unatoč gorčini što nikad neće moći roditi svoje, dostojanstveno obavljala bračne dužnosti, dostojanstveno podnosila očevo zamjeranje, dostojanstveno se budila i lijegala bez ljubavi – a sve to prisilno dostojanstvo koje je birala samo zato što se tako činilo jednostavnije, a ne iz uvjerenja, donijelo joj je samo još više praznine, svaki put sve dublje i sve razornije. Najradije bi sad Hildi rekla sve to, ili, još bolje, sažela bi cijeli sadržaj svoje ogorčenosti u dvije riječi nakon kojih više ništa ne bi bilo isto, u toj dostojanstveno bijeloj sobi u kojoj je jedino ona bila nevažna: „Jebeš dostojanstvo!“

Skoro je izustila upravo to, a onda je Hilda iznenada, prvi put otkad joj dolazi, počela plakati. S Klaudijinim je suzama, kao i sa suzama drugih svojih pacijentica, lako izlazila na kraj – ali kako se postaviti kad Hilda Zrinski, žena koja se uvijek drži kao da je cijepljena od bilo kakve emocije, odjednom počne ridati?

Dodala joj je kutiju s maramicama i pustila je da se isplače. Kad se plač pretvorio u šmrcanje, izgovorila je ono neuvjerljivo „U redu je“ – vjerojatno najgore što možeš reći nekome tko vjeruje da baš ništa nije u redu, inače takvog plakanja ne bi ni bilo.

– Lagala sam vam – rekla je Hilda tiho.

– Koji dio?

– Nisam srela njegovog prijatelja koji mi je govorio o njemu. Srela sam njega.

– Kad je to bilo?

– Prije godinu dana.

Sad bi je bilo neumjesno podsjećati da je njezina stvaralačka blokada počela u to vrijeme.

– Pričajte mi o tom susretu.

– Srela sam ga ispred kina Europa. Htjela sam popušiti još jednu cigaretu prije projekcije, a on je baš naišao, hodajući Varšavskom prema Cvjetnom. Usporio je kad me vidio, ali ne kao netko tko ne zna kako bi se ponašao prema osobi koju je prije petnaest godina ostavio i više joj se nikad nije javio, nego kao netko tko nije siguran je li ta osoba koja puši ispred kina netko koga se, možda, maglovito sjeća iz daleke prošlosti, ali nije baš siguran u svoje sjećanje.

– Bili ste sami?

– Da, bila sam sama. Uvijek idem sama u kino, zamara me društvo. Ljudi me zamaraju.

I u tom joj je trenutku zavidjela. Otići sama u kino – kako bi to bilo drukčije od njezine kolotečine! Ali ona to ne radi. Nije dostojanstveno.

– I… je li se zaustavio?

– Da. I izgovorio je moje ime kao… kao da ga se jedva sjetio. I još je pitao „Jesi li to ti?“ A onda je pogledao u moju cigaretu s neodobravanjem i rekao: „Još nisi prestala?“ Kao da je došao iz Amerike da mi očita lekciju, da me podsjeti da je na meni uvijek bilo nešto što treba popravljati – a sad se, eto, potvrdilo da je taj njegov poučavateljski stav bio i te kako opravdan. Malo je i zavrtio glavom, kao da sam beznadan slučaj od kojeg je on s pravom digao ruke, i sad je, eto, ponosan na sebe što je bio dovoljno pametan da to učini na vrijeme. Toliko beznadan slučaj da će se praviti da sa mnom nije ni bio jer bi to moglo naštetiti njegovoj reputaciji. Idiot.

I Danijel se pravio da s njom nikad nije ni bio. Dotad je naivno vjerovala u ljubav. Kad je zatrudnjela, zanijekao ju je s takvom lakoćom da se više nikad nije usudila računati na tuđe osjećaje. Nakon majčine smrti i Danijelove izdaje, ostala joj je samo lekcija da ostaneš bez onih koje zavoliš.

– „Promijenila si se“, rekao je, tonom koji je te tri riječi prevodio u: „Loše izgledaš“ – nastavila je Hilda šmrcajući. – Onda je, kao da ga zamara baviti se mnome, počeo govoriti o sebi. Rekao mi je stvari koje je mislio da trebam znati, iako ga nisam ništa pitala. Morao mi je dati do znanja da je tamo jako uspješan, da ne pomislim slučajno da je njegova bahatost neutemeljena. Znala sam da film počinje, ali nisam se mogla pomaknuti s mjesta. Nije me ni pitao što radim tu, s cigaretom ispred kina. Onda me, ne bez dosade, upitao: „A čime se ti baviš?“ E to me dotuklo! Razumijete li me? On mene pita čime se bavim!? Mene, koja imam iza sebe sedam romana, dvadeset i četiri velika intervjua, tri nagrade i bogtepitaj koliko nastupa na televiziji! Mene, koju žene na ulici znaju zamoliti za autogram!

– Jeste li mu rekli?

– „Pišem“, rekla sam mu. „Ma daj?!“ iznenadio se, kao da mu nikad ne bi palo na pamet da sam u stanju sastaviti suvislu rečenicu. Pokazalo se da zapravo uopće nije ni mislio na rečenicu. „Pišeš poeziju?“ pitao je, jer mu se valjda prezir prema pjesnikinjama uklapao u predodžbu o onome što bi pisanje u mom slučaju moglo značiti. „Ne. Pišem romane“, rekla sam mu, i gotovo sam mogla čuti kako se u meni, iznutra, lomi staklo i razdire mi utrobu. Staklo iluzije koju sam sve te godine gradila kao kristalnu kulu zbog koje je sve imalo smisla – iluzije da on, iako šuti, prati moj rad. Ne samo da sam mislila da prati što radim, nego sam, glupača, mislila da on moje romane nabavlja i čita, da će mi ih jednom, kad se napokon vidimo, komentirati i uspoređivati, da će mu moji junaci biti kao poznanici koji su i u njegovom životu sudjelovali.

Lauri je prošlo kroz glavu kako u našim životima katkad ne sudjeluju ni stvarni ljudi oko nas, a kamoli tuđi izmišljeni junaci. No zbog ove je neočekivane iskrenosti osjetila prema Hildi žaljenje, a nije baš da joj se često događa da žali nekoga osim sebe. Možda je i ono što joj se događa s Pavelom otvorilo u njoj nove emocionalne kanale, ojačalo sposobnost da uopće obrati pozornost na druge – sad kad joj se činilo da sebe može zbrinuti, što god to značilo.

– Stajala sam tamo, s cigaretom koja se već ugasila jer se cijelo to vrijeme pred njim nisam usudila povući dim, i nisam pronalazila način da mu dokažem da u ovoj zemlji ipak nešto značim. Činilo mi se da ništa što učinim ili kažem ne bi demantiralo njegovu predodžbu o meni kao gubitnici koja sama puši pred kinom. Da se u tom času na ulici i pojavio netko tko bi me prepoznao i tražio autogram, on bi vjerojatno mislio da je u pitanju zabuna, da me ta osoba s nekim zamijenila. Nikad se u životu nisam osjetila tako sićušnom i beznačajnom.

– Jeste li na koncu otišli u kino? – pitala ju je, jer se istinski zainteresirala za situaciju, za osjećaj žene koja sama ide u kino zato što baš tako želi. Ima i nešto dobro u toj njezinoj profesiji. Može postaviti pitanje naizgled nevezano za posljednju rečenicu pacijenta, a to može zvučati kao znak duboke koncentracije iz koje je opravdano upitati bilo što jer se možda baš tamo skriva trag psihološkog raspleta za kojim pacijent žudi.

– Jesam, otišla sam. Film je već neko vrijeme trajao kad sam ušla.

– Koji se film prikazivao?

– Zašto je to važno?

– Pokušavam zaključiti u kakvom ste stanju bili nakon susreta s Vlatkom.

– Ne sjećam se filma. Sjećam se samo vlaka koji je izgledao kao da će se sjuriti s platna i pregaziti me, tako već pregaženu. Ne sjećam se ni tko je tim vlakom putovao, ni kamo je na koncu stigao.