Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NICALI SU NA SVE STRANE

U sigurnoj zoni djetinjstva bilo je udobno, ali ja sam postajala nestrpljiva oko odrastanja. U to vrijeme često sam sjedila na klupi koja je gledala na drugu stranu kanala, gdje se u obrisima naslućivao veliki grad – a za taj novi svijet i sve njegove mogućnosti trebalo je pričekati da budem starija nego što mi se činilo da jesam.

Bila je to moja klupa za obećanja sebi. Svašta sam ja sebi tamo naobećavala. Snovi su se redali kao šugamani na bakinoj tiramoli, a ja sam ih vješala s pogledom na neki drugi svijet, onaj u koji ću dospjeti kad odrastem onoliko koliko treba da bih sa svojom unutrašnjom prtljagom smjela sama odlaziti kamo poželim. U tu budućnost uračunala sam svašta, ali nešto važno sam ipak posve zaboravila. Zaboravila sam na druge.

A onda su me drugi počeli primjećivati.

I to se, kao i većina stvari, zbilo iznenada. Toliko sam bila zadubljena u dnevnik, u rječnik, u pisma, u krađu rečenica po ulicama, u planove za svoju veliku i sadržajnu budućnost, da nisam ni shvatila da me se to, zapravo, tiče.

Počela sam dobivati ljubavne poruke i pisamca.

Nije da mi je riječ ljubav bila nepoznata, ali nepoznat je bio osjećaj – a kad je meni nešto bilo nepoznato, uzimala bih rječnik da se mogu u to bolje zadubiti.

Snažan osjećaj naklonosti, privlačnost jednog bića prema drugome, strastvena privrženost – sve je to zvučalo zahtjevno i nedokučivo. No prije svega zvučalo je nemoguće. Kako se uopće razvija snažan osjećaj naklonosti prema drugom biću? Činilo se najpametnije s drugima biti na sigurnoj udaljenosti.

Samo, s tom udaljenošću je nezgodno što i drugi u njoj sudjeluju pa ti se približavaju dok se ti udaljavaš. Ili se više potrude oko približavanja nego ti oko udaljavanja, ili te, jednostavno, protumače na svoj način. Poruke u spomenarima bile su uokvirene srcima, a srca su bila napuhnuta od viška ljubavnih riječi koje su me uznemiravale.

Sad mi je i to, ta ljubav, postalo nešto što bi trebalo riješiti da mogu mirno nastaviti dalje, kao ono s biciklom. Trebalo se uklopiti jer je to najbolji način da ostanem neprimjetna pa da me svi ostave na miru.

Vrebala sam naokolo tražeći objekt buduće strastvene privrženosti. Grgur se činio kao dobar kandidat. Svirao je gitaru, a to je bilo vrijedno pažnje jer ga je razlikovalo od svih onih koji trče za loptom i ne primjećuju ni jedan jedini stih u moru riječi svuda oko nas.

Da, stih. To je bila prva velika promjena koja mi se dogodila bez mog odobrenja. Proza se pretvarala u poeziju. Stihovi su nicali na sve strane. Najgore je bilo to da sam ih i sama počela pisati.

U brodski dnevnik poput uljeza su se ušuljali stihovi koje sam s mukom cijedila iz sebe, kao da su zadaća koju protiv svoje volje moram napisati. Uvjeravala sam se u njih onako kako sam se uvjeravala u svoju medicinarsku budućnost. Obične rečenice ne nose dovoljno osjećaja, tvrdila sam sebi, i redala patetične kombinacije riječi o ljubavnoj boli, o neželjenoj samoći, o srcu koje traži svoju drugu polovicu, pa čak i o srodnim dušama koje posrću i padaju dok se ne pronađu i napokon bace jedna drugoj u zagrljaj.