Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

OD KOJIH NI JEDNA NIJE BILA VIŠAK

Sjećam se kao da je bilo danas. Ulazila sam u stan zajedničkog prijatelja, a on je bio na odlasku. Zastali smo oboje, kao da smo već tada bili sigurni da nas se taj trenutak tiče na način koji ga razlikuje od mnogih drugih kojih se više nikad nećemo prisjetiti. „Nemoj otići, vratit ću se za petnaest minuta“, rekao je.

Nisam otišla.

Malo je sudbinskih trenutaka u životu – ali kad se dogode, ne postavljaju se suvišna pitanja. Bilo je jasno da je ovo jedan od njih.

Prvi je bio onaj kad sam se, okrećući pedale, nepovratno povezala s riječima.

Drugi je bio onaj kad sam od tate dobila Unisovu pisaću mašinu.

Treći je bio ovaj na tuđim vratima.

Vratio se za petnaest minuta i potražio me pogledom. Čekala sam ga kao da ga ne čekam prvi put.

Pročitao mi je dvije svoje pjesme objavljene u književnom časopisu nekoliko dana ranije. Rehabilitirala sam poeziju bez razmišljanja. Stihovi su postali nešto što se uklapa u život koji je započeo na onim vratima. Razgovarali smo cijelu noć, a pred jutro zaspali pomalo nevoljko, kao da ćemo nešto propustiti. Ujutro smo otišli u moj studentski stan i nastavili razgovor uz doručak. Pa uz ručak. Večerati smo zaboravili. Zaboravili smo kompletan svijet izvan tog našeg, prekrcanog riječima od kojih ni jedna nije bila višak. U polutami moje sobe dogorijevale su svijeće, a blitva u kuhinji se hladila. Nije nam bilo ni do jela ni do stvarnosti.

Tri dana kasnije vratio se u svoj grad, ali ni za jedno od nas ništa više nije bilo kao prije. Kad se u 21:55 vlak 821 trznuo i otklizao tračnicama da ga odveze petsto kilometara daleko od mene, da nas neprirodno smjesti na različite geografske koordinate, vrijeme je počelo služiti samo za čekanje.

Ali daljina nam nije mogla ništa. Kilometri su kapitulirali pred snagom onoga što nas je nepovratno povezalo. Nije se još ni iskrcao iz vlaka koji nas je prividno razdvojio, a ja sam mu već pisala prvo pismo. Odjednom je sve u meni, i ja sam odjednom izvan svega – pisalo je u tom pismu kojim je započeo pisani trag onoga što se nije moglo nazvati drukčije nego ljubav.

Ovaj put nisam morala u rječniku tražiti definicije. Bio je to i snažan osjećaj naklonosti, i strastvena privrženost, i duhovna i spolna privlačnost jednog bića prema drugome. Bilo je sve to, ali i puno više od toga. Na trenutke sam se osjećala kao da su neke riječi uvedene u jezik i u rječnik da bi se meni jednom dogodile. Kao da su na mene čekale da ih doživim.

Neke su se riječi iz temelja promijenile. Zamjenica ja odjednom je trebala množinu i samo je željela biti u paru. Ti i ja; ja i ti; ja, ti; mi. Nismo se ni snašli, a već smo bili mi kao da smo to oduvijek bili i kao da to nikad nećemo prestati biti – kao što, uostalom, i nismo.

Mogla bih vam satima pričati o toj ljubavi da se riječi pred njom ne povlače, bespomoćne u pokušajima da je opišu. Ne kažem da je takav samo moj, samo naš slučaj. Kod nekih bi riječi u rječniku jednostavno trebalo izostaviti objašnjenja, ostaviti prazan prostor koji nam dopušta da ih usvojimo i tumačimo po svome. Mene je ljubav natjerala da prvi put posumnjam u riječi, nakon što su mi godinama bile jedina religija. Prvi put se pojavilo nešto jače, na što se prije nisam usudila računati.