Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

ŠTO JE DOKUMENTARNI FILM

Svijest koju imamo unaprijed, i prije gledanja filma, o tome radi li se o igranom ili o dokumentarnom filmu vrlo je važna jer utječe na način na koji ćemo gledati i doživljavati film. Cjelovečernji dokumentarac s repertoara naših kina – Posljednji krici iz savane – gledali bismo posve drukčije kad bi nas najave uvjeravale da je to igrani, a ne dokumentarni film, a posve ga drugačije gledamo znajući da su u pitanju dokumenti, snimke događaja koji se zbivaju bez obzira na to snimamo li ih ili ne.

Za filmologiju je tu važno sljedeće pitanje: koji je to tip očekivanja koji razvijamo na temelju prethodne svijesti da se radi o dokumentarcu; i koje je obilježje tog očekivanja. Odgovor na to pitanje zapravo je odgovor na pitanje što je to dokumentarac.

Razliku između igranog i dokumentarnog na filmu ljudi najčešće određuju kao razliku između izmišljenog i neizmišljenog, činjeničnog; između namještenog za snimanje i onoga što se odvija bez obzira na snimanje. Ako to shvatimo kao strogu i isključivu razliku, prevarit ćemo se. Mnogi igrani filmovi imaju u sebi goleme količine neizmišljenog, činjeničnog, zatečenog, kao što i mnogi dokumentarni filmovi i nisu drugo do igrane rekonstrukcije ili za snimanje namještene repeticije nekih zbivanja. Nije stvar u isključivom odjeljivanju tih dviju karakteristika, nego u pretežnoj funkciji koju svaka od njih ima u danoj vrsti filmova. Igranom filmu osnovna je pretpostavka izmišljotina, a ona može ali i ne mora počivati na činjenicama i ciljati na njih. Dokumentarcu je, opet, osnovni cilj stvoriti dojam o činjeničnom, stvarnom, zatečenom stanju, i u tome se može služiti čak i namještanjima, igranofilmskim rekonstrukcijama.

Kad imamo u vidu samo dokumentarac, nisu sve činjenice dokumentaristički jednako važne. Dokumentaristi snimaju svašta, ali ne i bilo što. Većina dokumentaraca bavi se rijetkim, slabo poznatim, teško pristupačnim stvarima. Posljednji krici iz savane upravo se razapinju tragajući za bizarnostima vezanima uz lov i nasilje u lovu.

Traganje za bizarnostima samo je pretjerani izdanak inače vrlo važne i vrijedne težnje svakog dokumentarista: težnje da pokaže zanimljive činjenice, ili da poznate činjenice pokaže sa zanimljive strane. A zanimljive su nam činjenice koje su nam razmjerno nove ili koje opažamo s razmjerno novog stajališta. Nove činjenice su nam zanimljive zato jer su nam važne: one utječu na naše predodžbe o stanju svijeta, a o tim predodžbama ovisi naše ponašanje i snalaženje u društvu i u prirodi. Zadatak dokumentarca da nam predoči činjenične novosti naziva se informativnim, obavijesnim. Kažemo da nam dokumentarni film predočava informativne činjenice ili, uobičajenije, da nas informira o činjenicama.

Premda su i filmski žurnali i televizijski dnevnici također vidovi dokumentarca, nisu svi oblici dokumentarizma takvi. Vijesti nas suočavaju s izoliranim informativnim činjenicama, dok većina dokumentaraca nastoji dati međusobno povezane činjenice i želi ih na sustavan način izložiti. Sustavnost može počivati na uzročno‑posljedičnom odvijanju zbivanja, pa imamo posla s tzv. narativnim dokumentarcem. Ali sustavnost se najčešće nalazi u nekom filozofskom, sociološkom, psihološkom ili kakvom drugom idejnom kriteriju po kojem će se izabrati što će se snimati i kako će se snimljene činjenice međusobno povezati. Posljednji krici iz savane nalaze taj kriterij, dosta nezgrapno, u fenomenu lova. No, kako autori nemaju razbistren osnovni stav prema lovu, film je krajnje zbrkan, a jedino što se ističe i dominira filmom jesu stalne bizarnosti zbivanja i snimateljski nametljiva bezočnost autora. Ključne značajke dokumentarizma su, dakle, činjeničnost, novina i izlagačka sustavnost. Time nisu iscrpljene sve značajke, ali su barem spomenute one važne.