Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

KOPIRANJE I ORIGINALNOST NA FILMU

Fellini je stalan, vrlo zahvalan izvor filmskih uzoraka za one naše redatelje koji žele biti naglašeno “maštoviti”. Prvi koji je u nas pokušao slijediti uzorke Fellinijevih fantazmagorija bio je Vatroslav Mimica u filmu Ponedjeljak ili utorak. Mario Fanelli u filmu Put u raj gotovo je doslovce prepisivao neka Fellinijeva scenografska, mizanscenska, snimateljska i glazbena rješenja. Trag Fellinijeve ikonografije opažao se i u Zafranovićevu Valceru. I, naposljetku, u tom se nizu felinijevaca našao i Živko Nikolić s filmom Beštije. Ne samo što na Fellinijev Amarkord podsjeća Nikolićev izbor zatvorenog primorskog mjesta u kojemu se događaju bizarnosti, već poneka pojedina rješenja, posebno ona scena u kojoj se svi mještani sakupljaju da bi promatrali brod kako kroz noć promiče pokraj njihova otoka, doimaju se tek kao varijanta analogne scene u Amarkordu.

Takva očigledna ugledanja pa i izravna prepisivanja filmskih uzoraka danas se pretežno smatraju manom i grijehom – gotovo etičkim prekršajem. Smatraju se takvima jer je dominantno mjerilo umjetničkog dometa originalnost, mjera u kojoj ono donosi nova, prije nenaslućena rješenja.

Ta, često i histerična, težnja za originalnošću i novinom, tjera redatelje ponekad do apsurda koji se sastoji u tome da oni traže uzor u tuđoj originalnosti, oponašaju izrazit originalnost drugih redatelja. Kako je Fellini jedan od šampiona originalizma u suvremenom filmu, nije čudno što mnogi pretenciozni redatelji u njega traže obrasce za svoje vlastito umjetničko isticanje, te tako glavačke ulijeću u ono od čega bježe kao od kuge: u imitatorstvo, u neoriginalnost.

Ova dominacija originalnosti kao mjere umjetničkog dometa nije, međutim, oduvijek i nije posvemašnja.

Izravno filmsko “prepisivanje” uspješnih filmova bilo je posve uobičajeno u ranome razdoblju nijemoga filma. Čuveni Porterov film Velika pljačka vlaka danas se često prikazuje zajedno s jednom svojom doslovnom imitacijom. Ne samo što su takvim doslovnim prepisivanjem redatelji pokušavali ponavljati komercijalne uspjehe određenih filmova, već su na taj način uvježbavali i širili tematska i filmska rješenja. Kopiranje je u svim umjetnostima, a posebno u slikarstvu i kiparstvu bilo legitiman postupak učenja, svladavanja zanata.

Kasnije, u zlatno doba holivudskog filma, vrlo su česti bili takozvani remakei, ponovog snimanja već snimljenog filma. Sam Hitchcock ponovo je snimio jedan svoj vlastiti nijemi film – Čovjek koji je suviše znao (pod istim imenom).

Danas postoji jaka struja stvaralaca koji kao da se podsmjehuju kriterijima originalizma. Novovalovci su često citirali neka filmska rješenja svojih omiljenih filmskih uzora. A postoji cijeli pokret mladih bezobraznih redatelja koji neskriveno preuzimaju obrasce iz filmova prošlosti i primjenjuju ih s velikim užitkom u svojim filmovima. Takvi su npr. mladi američki redatelji Peter Bogdanovich i Brian de Palma.

U biti, teško je biti posve neoriginalan. Tek su dvije kopije istog negativa posve neoriginalne, a i to se dovodi u pitanje, što demonstriraju neki avangardisti.

Jedno je sigurno: u imitaciji nema grijeha ako joj se pristupa otvoreno. Ona postaje grijehom u onih koji prikrivenim imitiranjem žele stvoriti dojam o nekoj svojoj genijalnoj originalnosti, što je, čini se, pokušavala većina naših redatelja spomenutih na početku ovog teksta.