Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

SUDBINA KINA

Stvar se čini i gorom nego što nam to govore vrlo nepovoljni brojčani podaci i uzbuna oko zatvaranja kina po Hrvatskoj.

Kina imamo kobno malo. Prema statističkim podacima, 1997. bilo je tek 147 kina u Hrvatskoj, a od toga samo ih je pedesetak radilo svakodnevno, tridesetak od 3-6 dana, a ostatak preko vikenda, ili samo subotom. Kako trenutačno stoji s kino-statistikom ne uspijeva utvrditi niti Ministarstvo kulture, ali prema alarmima po novinama, opada broj dana u kojima kina rade i broj predstava koje daju, a sve to prate nedavne najave zatvaranja kina s raznih strana, po raznim većim gradovima (a o malima se ni ne čuje).

Očigledno, sve je to vezano uz postojano opadanje broja gledalaca. Iako je Titanic nabio preko 400.000 gledalaca u 1998., drugi najgledaniji film u toj godini imao je tek nešto iznad 90.000 gledalaca. Prazne dvorane s pet do deset gledalaca po predstavi tijekom “udarnih” petaka i subota postale su obilježjem mnogih malomjesnih kina. U nas je danas vrijednim postignućem stranog, a čudesnim postignućem domaćeg filma ako premaši brojku od 20.000 gledalaca u cijeloj Hrvatskoj. Premali broj gledalaca (i zarade) a prevelik broj i stupanj novčanih davanja državi i lokalnim vlastima čini držanje kina mnogogdje neisplativim, pa stoga i neodrživim.

Katastrofičari kao da imaju puno opravdanje za svoja javna zdvajanja: doista se čini da je kinima odzvonilo. Znači li to, međutim, da je odzvonilo i – filmu? Katastrofičari, koji su u pravilu i estetički čistunci, zaključuju i to na osnovi pada gledanosti filma u kinima. Film se više ne gleda, reći će, gotovo je s njime.

Je li baš sasvim tako?

Što je manje filma po kinima, kao da ga je više po televizijskim ekranima. HTV emitira preko 700 naslova godišnje, dok se u kinima odvrti tek oko 130-ak. Tome se može pribrojiti priličan broj filmova emitiranih na lokalnim TV postajama. Gotovo svakodnevno možete gledati na TV ekranima barem jedan film, a često i po nekoliko – i to različitih. Oni sa satelitskom televizijom načelno mogu gledati i neizmjerno više, osobito ako imaju i pretplatu na specijalizirane filmske TV postaje. Video-klubovi nimalo se ne žale na posudbu. A u aktualnoj videodistribuciji kola preko 1.000 naslova.

Gledalaca filmova, i filmova u optjecaju, u nas očigledno ima dosta: na televiziji filmove pogleda tjedno vjerojatno više gledalaca nego u kinima godišnje. A fanatični videoposuditelji izgledaju u tjedan dana vjerojatno više filmova nego što ih pogledaju u kinima u godinu dana, ako uopće i idu u kino.

Filmovi se očigledno itekako gledaju. Ali ne u kinima.

Što tu onda ne štima s kinima, s kinoposjetom?

Jedno se može zaključiti pouzdano: kina su prestala biti jednim od najvažnijih mjesta javnog provoda. Ona još uvijek jesu mjesta javnog provoda, ali već im jako dugo (najočitije od uvođenja televizije) opada ta vrijednost, i danas je ona spala zaista nisko. Ljudi se još uvijek idu provest u kino, ali im je taj provod prestao biti jedinim, najvažnijim. Postao je jednom od mnogih mogućnosti, mogućnošću često vrlo neprivlačnom. Čak kad i vole pogledati film, kad jesu filmoljupci, kino više nije jedino mjesto na kojem mogu pogledati film – film mogu gledati na televiziji, na videu, a uskoro će to moći na kompjutorskim ekranima. Kino se pri tome jedva može mjeriti – komotnošću, opuštenošću i izborom vremena – s gledanjem filmova kod kuće. A za javnu društvenost i opći provod – kina sa svojim malim čekaonicama i siromašnom ponudom – jedva da još imaju kakvu atraktivnost. Tek tu i tamo, premijera kakva razglašena filma, jedinstvena prilika da ga među prvima vidiš, da aktivno sudjeluješ u općoj modnoj uzrujanosti koja okružuje takav film, prouzroči navalu (kako je bio slučaj s Titanicom posvuda u svijetu). Inače, koji bi to mogao biti poseban razlog da ideš u kino, osim nekog ad hoc, prigodno iskrslog razloga? A takvi, ad hoc razlozi ne jamče redovit i brojan posjet.

Ovo su sve moguća objašnjenja slabljenja popularnosti kina kao mjesta provoda.

Tomu se pokušava naći lijeka, ali čini se da će ostati u igri samo dva rješenja.

Jedno se rješenje nalazi u otvaranju višefunkcionalnih kino-centara za provod. U većim se gradovima svijeta, naime, otvaraju takozvana “multipleks” kina, višedvoranska kina u kojima ne samo da se u nekoliko dvorana nude razni atraktivni filmovi nego postoje i brojne druge mogućnosti za provod: središta za igre, kafići, restorani, dućani – mnogoštošta za zabavno traćenje vremena i novaca, i za šetalačko susretanje s brojnim drugim ljudima. Naravno, takvi centri neće preplaviti svijet: ostat će kurioznom – i utoliko posebno privlačnom – rijetkošću.

I drugo se rješenje nalazi: zadržavanje kina, ali ne više kao mjesta dokonog provoda, nego kao svojevrsnih filmskih kulturnih centara. I takvi centri teže biti višedvoranski, a često i višemedijski (kombinacija filmskih, kazališnih i koncertnih dvorana i sadržaja). U njima se nudi probran filmski program – izrazito umjetničkih, rijetkih filmova. Filmovi se predstavljaju katalozima, razgovorima s autorima i stručnim komentatorima, organiziraju se raznotematski ciklusi, a čine se pristupačnim i drugi “višekulturni sadržaji” (knjižare knjiga o filmu, izložbe, predavanja, seminari…). Dok su zabavna multipleks kina, vjerojatno, samo “metropolski” fenomen, filmski kulturni centri ostvarivi su, u nekoj mjeri i varijanti, i u manjim mjestima a u velikim gradovima u većem i raznovrsnijem broju – onako kako su to bila svojedobno bila raspoređena pučka, odnosno narodna sveučilišta.

Nasuprot katastrofičarima, možemo slutiti da kina neće propasti. Neće biti – kao što već i nisu – masovnim mjestima masovnoga provoda, nego će postat osobitim i prorijeđenim mjestima posebnog društvenog zbivanja – ili spektakularna provoda u multipleks kinima, ili mjestima stjecanja i održavanja “više kulture”, poput današnjih kazališta i koncertnih dvorana.