Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

VREMENSKE ZAMKE DOKUMENTARIZMA

Tek sam nedavno uzeo pogledati istaknuti i čuveni dokumentarac Rajka Grlića i Igora Mirkovića Novo, novo vrijeme (Motovun FF, Faktum, 2000.), dokumentarac posvećen razdoblju Tuđmanove smrti, raspisu izbora, i razdoblju dvaju izbora, za sabor i vladu, te za predsjednika države. Stjecajem vrlo idiosinkratičnih uvjeta, protivno strukovnim normama, propustio sam ga pogledati u doba njegova premijerna prikazivanja i odgledao ga tek sada u videoizdanju, kod kuće, na miru. Nepravedno, ali za film neizbježno, time sam taj aktualistički dokumentarac suočio s neaktualnom, post festum vizurom.

“Aktualističkim” bismo mogli nazvati dokumentarac koji hvata politički (povijesni) trenutak i u njega se prikazivački upleće, tj. rađen je da bude gledan dok je još “stvar svježa”. Takav se dokumentarac ponekad naziva i angažiranim. Biti aktualističan, angažiran, bit je televizijskih “aktualno-političkih” emisija, ali je posrijedi i nešto što je filmski dokumentarizam (ciljan na kinoprikazivanje) od rana i uporno iskušavao, izvještavajući o živim političkim aktualnostima, ukazujući na bolne aktualne (ratne, krizno političke, krizno socijalne…) prilike dok još traju, ili dok su još u svježem sjećanju. U tu se liniju “angažiranih” dokumentaraca uključio i Mirkovićev i Grlićev film.

Ima, međutim, jedno vječno onespokojavajuće pitanje koje prati svaki aktualistički dokumentarac: kolika je njegova “autonomnost”, kolika je njegova “otpornost” prema neizbježnom gubljenju izvorna “aktualistička” konteksta? Što se zbiva s doživljajima kad ga se gleda ovako “post festum”? Što dobiva, što gubi?

Intimni podsjetnik

Neobično za aktualistički dokumentarac, Novo, novo vrijeme ostavlja dojam smirenog i blagog, pomalo nostalgičnog listanja po dnevničkim bilješkama.

Time on podosta odudara od standardnih (televizijskim programom potkrijepljenih) očekivanja.

Prvo, u filmu gledamo političare, ali ne vidimo ih samo niti prvenstveno u njihovim javnim nastupima – kako je to slučaj s prevladavajućim televizijskim prezentacijama – nego ih pratimo u njihovim “zakulisnim” trenucima, dok vode pripremne razgovore za nastup, kad raspravljaju strategiju (koalicijski dogovori, razgovori u izbornom “stožeru”), kad naprosto čekaju nastup ili vijest (Ivica Račan sjedi na stepenicama u prostorijama stranke), uređuju se za nastup (Vlatko Pavletić se uređuje za preuzimanje predsjedničkog mjesta) ili se voze na nastup (Budiša u više navrata). Riječ je o trenucima u kojima se dadu razabirati poneke privatnije, nejavne i slabije kontrolirane crte naših političara. Iako u filmu ima i snimaka njihovih javnih nastupa, ti su dani više kao kontrast (ili kao indikativna poanta) prevladavajućim “backstage” situacijama, ne narušavajući ton privilegirano privatnog svjedočenja.

Drugo, nasuprot očekivanju da će dokumentarcu o uzbudljivom dobu izbora dominirati atmosfera opće uzrujanosti, suprotnosti i navijačkih strasti, i da ćemo tome svjedočiti, autori su se brižno klonili toga. Ako i ne izbjegavaju dati uvid i u takve aspekte izbornih prilika (npr. u kadrovima u kojima se birači bijesno svađaju, političari u govorima optužuju protivnike, a u koalicijskim razgovorima se nazire nesporazum i prikriven sukob), riječ je tek o naznakama, o nečemu što se ocrtava ali se ne razrađuje, ne “ulazi se u to”. To, osjeća se, nije tema filma. Autori preferiraju dati situacije u kojima se nešto pozitivno smišlja, pragmatično planira, u kojima političari komentiraju “neminovne” činjenice (svoju promuklost, procjene biračkog statusa kandidata…). Dominira ton “faktografskog realizma”, pragmatično pomirenog prihvaćanja danosti, kakvo inače više obilježava nostalgičarsko prisjećanje s vremenskog odmaka, a posve je netipično za aktivističko, sudioničko svjedočenje što inače obilježava aktualistički dokumentarizam.

Treće, iako snimaju političare u prilikama u kojima ima mogućnosti i za “voajerske indiskrecije”, tj. za zavirivanje u one poteze i reakcije koje ne trpe strane ili javne svjedoke, autori se ne upuštaju u takvo što (posvemašnji je izuzetak ona javno toliko repetirana snimka Škegrina skrivanja boce šampanjca). Snimat će protagoniste samo onoliko koliko to ovi mogu s tolerantnošću naknadno odgledati. Iako se kontekstualno dadu razabrati političke priklonosti autora (prikloniji su političarima izborne “oporbe” nego ondašnje stranke na vlasti), ipak se dobiva dojam temeljne blagonaklonosti, ili bar blagosti filmskog pristupa svim izdvojenim političarima. Dobiva se dojam jedne dobroćudne, nenametljive promatračke prisutnosti, upravo onakve kakvu ima “prihvaćen” a neupetljan svjedok.

Četvrto, kao retorički dodatak: cijeli će film ostavljati dojam “lagana hoda”, kakav se ne očekuje od aktivističkog “aktualca”. Npr., čovjek ima dojam da gleda dosta prizornog “praznog hoda”, tj. da dosta mora gledati rutinskih odvijanja koja ne “zarobljavaju” pažnju nego navode na dokono razgledavanje, s montažnim promjenama koje ništa ne naglašavaju, nego su tek posljedicom nužde zauzimanja bolje vizure, ili ostavljaju dojam nenadzirljiva prekida. Takav pristup ide na ruku opažanju svih onih “nekontroliranih” (privatnih, intimnih) aspekata situacije, a uz to dodatno smiruju naš doživljajni odnos, potkrepljujući opušten “prebirački” odnos prema prikazanim zbivanjima – onakav kakav ima naša nostalgija kad se aktivira. (A ako niste sigurni ima li ovo ponavljano inzistiranje na “nostalgičarskom” dojmu filma ikakve stvarne veze s Grlić-Mirkovićevim pristupom, prisjetite se Bareova “blues” pasusa koji možemo shvatiti kao izričitu uputu-navođenje kako da emotivno tumačimo ono što smo gledali i što gledamo.)

Naličje vrlina

Cijela struktura Mirkovićeva i Grlićeva dokumentarca očito namjerno narušava tipična očekivanja, pritom debelo računajući na njih – film je rađen za kontekst u kojemu su ta očekivanja vrlo jaka.

Ali upravo zato što su jaka, oni koji im podliježu iznimno su prijemljivi za ovakav kontrastni pristup. Naime, uzrujana izborna situacije kakva je bila tijekom ovih prijelomnih izbora 2000-e zarazna je – teško je ne biti zahvaćen općim uzbuđenjem i navijačkim strastima. Ali upravo zato što se opća atmosfera osjeća gotovo “prinudnom”, čovjek se skriveno želi toga osloboditi, zauzeti mirniji, odmaknutiji, nepristraniji stav. Grlić i Mirković su to ponudili, dajući filmu “nadvremenski” ton smirena prebiranja po povijesnoj kronici. Naravno, nije samo ova kontrastna smirenost ona koja zatiče tipska očekivanja i pogađa potrebe. Film uz to daje dostatno (iako ne pretjerano “otkrivački”) obavijesni uvid u “pozadinske mehanizme” izbora i političarskog ponašanja, obavijesti kakve inače ne dobivamo.

Posve je, zato, razumljivo zašto je taj film imao uglavnom naklone kritike i naklone gledatelje u svom premijernom prikazivanju.

Međutim, ove ciljane vrline filma ujedno su i ograničenja, a njih se može naglašenije osjetiti u ovom antiklimaktičkom razdoblju postizbornih trivijalizacija.

Najveći je problem naknadnog prihvata filma u tome što, ovako naknadno, njegova smirenost i diskretnost opasno klizi u globalnu nezanimljivost.

Film, naime, nema izričitije ugrađenu problemsku perspektivu, dugoročnu intrigu. Iako uvodna montažna sekvenca Tuđmanovih nastupa teži dati dojam o problemu koji trebaju riješiti izbori, odveć se oslanja na gledateljska izvanfilmska (opozicijski intonirana) znanja. Otklanjanje da se izričitije i razvijenije predoči bit izbornog sukoba, suprotstavljenih očekivanja, daje doduše željeno smiren hod filmu, ali time oduzima mogućnost da se s jasno interno postavljenog problemskog stajališta prati zbivanje – da se dobije jača interesna perspektiva.

Doduše, dok su još bila svježa sjećanja na izborne sukobe, na “fabulu” razdoblja, praćenje je toga filma moglo podsjećati na nju i preuzimati od nje “narativna očekivanja” i osjetljivosti. Međutim, ovako odmaknuto, iz perspektive čovjeka kojemu ono što je bilo više nije intrigantno, struktura filma doista ostaje tek serijelna, prosto nizalačka, bez unutarnje ugrađenog “dramaturškog” razvoja. A kako je riječ o cjelovečernjem djelu, to može ozbiljno ugroziti gledateljsku zainteresiranost i strpljivost.

Ako već nema problemsku razvojnu strukturu, film ozbiljno pretendira na drugi tip dugoročne gledalačke radoznalosti. Kako film sustavno prati neke političare (npr. Račana, Budišu, Pavletića), i to u njihovim “nejavnim” trenucima, postaje ozbiljnim pretendentom da bude “portretni film” – film koji nam tijekom svog trajanja polagano otkriva i razrađuje predodžbu o tipu i složenosti karaktera svojih protagonista, o njihovoj “ljudskoj” strani. Međutim, diskretnost pristupa i tu ima svoje loše posljedice: osim razlike u fizičkom izgledu i držanju, teško da ćemo iz filma dobiti neki dubinsko-otkrivački uvid u karaktere protagonista, a pogotovo nećemo dobiti ništa što nismo već dobili mimo filma.

Novo, novo vrijeme vrijedan je film, ali osjetljivo ograničena dosega. Dokazuje dobru procjenu prilike za koju je izrađen, visoku izvedbenu dosljednost i samokontrolu, a njegova mirnoća i opažalački osjetljiv fragmentarizam, uz uvijek čitljivu dnevničko-prisjećalačku emotivnost, djelovat će, vjerujem, na svakog kultiviranog gledatelja filma kad god ga bude gledao.

Ali, neće takvu gledatelju davati niti osobit uvid u intrigu izbora 2000., niti u profile protagonista tog vremena.

Jedini ljudi kojima će film, vjerojatno, zadržati istu vrijednost, bit će sami protagonisti filma. Oni će se, gledajući ga, moći živo prisjetiti onoga vremena, konkretnih zabilježenih situacija, i to s intimne strane. Osnovna vrijednost filma – da funkcionira kao blago nostalgičarsko prisjećanje – njima će biti vjerojatno posve dostatna.