Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

KAD SU FILMOVI DOSADNI?

Zatečen anketnim traženjem da kažem koji mi je film bio najdosadniji – nisam se mogao sjetiti nijednog.[*]

Ne znači da se nisam nagledao dosadnih filmova u životu. Naprosto su mi ishlapili iz pamćenja.

Zašto ih se nisam mogao sjetiti? Zato jer sam pomišljao samo na one razblaženo dosadne filmove koji nas tokom gledanja uspavaju ili puste da razmišljamo o nečemu drugome. Te sam počinjao zaboravljati još dok sam ih gledao.

*

Međutim, pod upornim pritiskom anketara, sinulo mi je rješenje. Ako se ne mogu sjetiti “uspavljujuće dosadnih”, i te kako se mogu sjetiti nekih “neizdrživo dosadnih”.

Takav je bio za mene film Rođen 4. srpnja Olivera Stonea.

Strašno me iritirao pompoznošću, ciljanom sentimentalnošću, izborom najlakšeg puta da se napravi demonstrativno “veliki film”. Postao mi je nepodnošljiv vrlo rano u gledanju, a nisam mogao izaći iz kina a da ne napustim društvo i ne dignem cijeli red. Prisiljen dalje trpjeti film, osjećao sam se frustrirano, osjećao sam “neizdrživu” dosadu.

*

Uzimanje u obzir nepodnošljivo dosadnih filmova bacilo je korisno svjetlo na pojam “dosadnog filma”. Uputilo je odgovoru na pitanje: Pod kojim je uvjetima film dosadan?

*

Uobičajeno se drži da je temeljni preduvjet dosade – predvidljivost. Kad više‑manje sve bitne stvari možemo predvidjeti, lako izgubimo interes i postane nam dosadno.

Ali, je li predvidljivost dostatan uvjet?

*

Film koji volimo, skloni smo često gledati. Često viđen film krajnje je predvidljiv, ali mi uživamo baš u toj predvidljivosti i nimalo nam nije dosadno. Tako je i s melodijom koju volimo. Pjevušimo je, a budući da je možemo pjevušiti, posve je sigurno za nas posve predvidljiva. Ali svejedno, nije nam dosadna. I poznat voljeni film i poznata draga pjesma za nas je uvijek ponovo zanimljiva, zaokupljujuća.

Postoje, nadalje, predvidljivosti koje se temelje, na primijenjenim stereotipima. Mnoge, međutim, stereotipove srećemo s radošću. Oni su toliko prošireni i stalni jer su postojano zanimljivi, a ne zato što bi bili “laki”. Čar bajki, “strogih pjesničkih oblika”, fabularnih obrazaca popularnih romana… počiva na prisutnosti određenih stereotipova u njima. Na takve zaokupljujuće a ustrajne stereotipove vjerojatno su pomišljali Jung i jungijanski interpreti mitova i popularne kulture kad su govorili o “arhetipovima”, “praobrascima”.

Pod kojim je, onda, uvjetima predvidljivost – dosadna? Kada to “stereotipovi” prestaju biti “arhetipovima” i postaju zatupljujućim?

*

Odgovor je sad očit: da bi postala dosadnom, predvidljivost mora biti još i nepoticajna. Ili pak odbojna.

Predvidljivost voljenog filma je, naime, poticajna, ispunjavajuća: aktivira sve naše doživljajne i maštalačke moći, i stoga nam je jače i postojanije zaokupljujuća. “Stereotipovi” koje uvjetuju predvidljivost su djelotvorni (a ne dosadni) upravo onda kad uvjetuju (potiču) našu punu doživljajnu zaokupljenost (i tada ih težimo zvati arhetipovima). Kad predvidljivost nije takva, kad se sve svede samo na ovlašno utvrđivanje ponavljanih crta, onda osjetimo dosadu: ništa nas potpunije ne zaokuplja, naše su doživljajne moći najvećim dijelom nepotaknute, besposlene.

Također, kad nam je nešto odbojno, odbojno je po nečemu, po nekim izrazitim crtama. U takvu filmu pažnja nam zapne samo za te crte, sve se ostale povuku u pozadinu ili nam se, pak, u doživljaju uortače s odbojnim crtama. Djelo nam se tako svede na ograničen i povezan skup značajki koje objedinjuje jednoznačna odbojnost, a koje nam se jedine nameću, osiromašujući ukupnost doživljaja.

Odbojnost pothranjivanu stalno istim značajkama, bez neodbojnih obogaćivanja, teško je trajnije podnositi. “Neizdrživo dosadna” upravo su takva djela. U njima ne vidimo ništa drugo do odbojne “stereotipove”, “konstrukcije”, “izvještačenosti”…

*

Jest: da bi bilo dosadno, djelo mora biti predvidljivo. Ali nije dosadno samo po predvidljivosti, nego po tome što nam je ta predvidljivost ili nepoticajna ili nepoticajno odbojna. Nisu, isto tako, svi stereotipovi dosadni sami po sebi: takvi su samo oni koji osjećamo odbojno nepoticajnim.

“Dosada” je, dakle, simptom doživljajne nepoticajnosti ili/i doživljajnog skučavanja gledaočeva odnosa prema filmu.

[*] Riječ je o anketi provedenoj za emisiju Filmoskop Trećeg programa Hrvatskog radija (travanj 1993., urednica Giga Gračan).