Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

DVIJE ZNAČAJKE DJEČJIH FILMOVA I NJIHOVA FUNKCIJA

Kad god se pojavi neki cjelovečernji dječji film, neminovno se iz pozadine javi i pitanje što je to uopće “dječji film”.

To nije žanr, jer među dječjim filmovima postoji vrlo velika i tematska, izražajna i žanrovska raznovrsnost. Ali, na drugoj strani, uza svu njihovu raznolikost vežu ih neke zajedničke didaktične crte, uvjetovane posebnim tipom publike i posebnom funkcijom koju filmovi imaju u pogledu te publike.

Dvije crte su najuočljivije i sreću se gotovo u svakom dječjem filmu. Prva je jednostavna, ekonomična i vrlo pregledna fabula koja dominira filmskom organizacijom. Druga je to što su glavni likovi u dječjim filmovima gotovo po pravilu – djeca. Premda naizgled nevezane, te dvije crte izvrsno se međusobno kombiniraju u svojoj didaktičnoj funkciji.

Fabula u dječjim filmovima nije jednostavna i dominantna samo zato jer djeca ne bi bila sposobna pratiti složeniju i slabije istaknutu fabulu. Fabula je takva jer upravo te njezine osobine imaju izravnu, nezamjenjivu spoznajnu ulogu u razdoblju najintenzivnijeg intelektualnog sazrijevanja čovjekova bića. U razdoblju od sedme do otprilike šesnaeste godine djeca intenzivno stvaraju simbolske generalizacijske sheme, tzv. “spoznajne mape” pomoću kojih uspijevaju na jednostavan, intelektualno pregledan i zapamtiv način tumačiti golemo mnoštvo iskustvenih činjenica s kojima se sreću u životu i s kojima postoji vjerojatnost da će se sresti.

Kad je posrijedi film, upravo fabula ima takvu funkciju: funkciju cjelovite hijerarhijske organizacije iskustvenih pojedinosti obuhvaćenih filmom. Pojednostavnjenje fabule upravo naglašeno ističe tu njezinu generalizacijsku i tipizacijsku ulogu i time je djelotvornije uključuje u isto takve intelektualne procese i težnje u djece.

Što su pak u glavnim ulogama opet djeca, i to ima svojih dobrih didaktičnih razloga. U djece obično postoji intenzivna radoznalost o postupcima druge djece; činjenica je da vršnjaci često imaju jači utjecaj na razvitak djeteta u njegovoj “malodobnoj” fazi nego njegovi roditelji i odrasli. Razlog je jednostavan: obrazac ponašanja i svladanih vještina jednoga djeteta služi drugom djetetu kao demonstracijski uzorak onoga što se uopće može postići u toj dobi i u danim prilikama, dok, nasuprot tome, ponašanje odraslih ostaje uglavnom paradigmatski nedostižno i udaljeno. Tako zapravo jedno dijete služi drugome kao mjerilo ostvarljivosti određenih vještina i oblika ponašanja.

Zato, kad u fabularnim generalizacijama participiraju dječji likovi, onda se cijela fabularna shema pokazuje još naglašenije pristupačnom i relevantnijom za dječje gledaoce.

I tako, neovisno o drugim karakteristikama filma, već sama dominantnost fabule, fabularna jednostavnost spojena s prisutnošću dječjih junaka, ima izrazitu i vrlo djelotvornu spoznajnu funkciju u intelektualnom razvoju djece. I u tome je sva posebnost dječjih filmova: u njihovoj djelotvornoj didaktičnosti.