Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

VRLINE NEMOĆI

Može li osobna kritičareva ocjena filmova uopće utjecati na kinematografiju, na to npr. koji će se filmovi prikazivati, koliko će se gledati, koji će se proizvoditi?

Može. Glasovit je slučaj njujorškog filmskog kritičara Bosleya Crowthera, redovnog filmskog recenzenta The New York Timesa (objavljivao je ondje od 1940. do otprilike 1967). Njegove su recenzije odmah nakon premijere filmova ili ogledne pretpremijere (tzv. sneak‑preview) holivudskih filmova bile producentima od enormne važnosti: o njegovoj je pohvalnoj ili pokudnoj kritici ovisila mjera posjeta tog filma, uspjeh kod publike i općenito u javnosti. Crowtherove pokudne ocjene znale su natjerati producenta da povuče film iz optjecaja, da ga prepravlja.

Međutim, u nas je stvar takva da niti jedan kritičar nema utjecaj poput Crowtherova niti je on zamisliv. Doduše, kritičare u svojedobnim službenim dnevnim novinama ljudi su držali vrlo utjecajnima i ta se utjecajnost respektirala: ali zapravo se uvažavao njihov političko‑ideološki autoritet i politički utjecaj, a ne njihova erudicijska, estetička i književnička kompetentnost. Naime, oni su mogli utjecati na političare da “osude” film, mogli su negativnom ocjenom utjecati na producente, distributere i prikazivače da ograniče prikazivanje filma.

Štoviše – kad nisu bili posrijedi ideološki moćnici filmske kritike – u nas je postalo gotovo ustaljenim ritualom, standardiziranom retoričkom figurom pogođenih filmaša da filmske kritičare što o njima nepovoljno pišu (a tim povodom obično i filmske kritičare uopće) na sve načine javno diskreditiraju: njihovo političko opredjeljenje, njihovu moralnost, estetičku nadležnost, pisalačku vještinu, pamet. Nedavna serija polemičkih uzvraćaja filmskih autora na nepovoljne kritike njihovih filmova (1992.; u Nedjeljnoj Dalmaciji, Slobodnoj Dalmaciji, Globusu…) svjedočanstvo je ukorijenjenosti tog domaćeg rituala.

U kritičara, osobito mladog, takva perspektiva apriorne individualne nemoći, neutjecajnosti i čestog povratnog filmaškog bagateliziranja kritike može izazvati silnu razočaranost: svaki od nas počinje pisati filmske kritike s uvjerenjem da će njima, na individualan način, utjecati ne samo na prolazni čitalački interes čitača kritika već i na javne stavove, javne kriterije, na samu vrednovalačku, gledalačku javnost, pa time i na proizvodni profil filmova. Rijetko koji kritičar pristaje sebe doživljavati samo kao pisca; većina sebe, skrovito ili javno, drži svojevrsnim “kulturalnim političarem”, javnim doprinositeljem uobličavanju kulturne strategije svoje sredine.

Kao mlad kritičar, suočen s ovim razočaravajućim stanjem stvari, pokušao sam u mašti zamisliti obrnuto idealizirano stanje: stanje u kojem bih prema svojim kriterijima (u čiju sam valjanost i temeljitost bio duboko uvjeren, inače teško da bih opstao kao kritičar) personalno upravljao ukupnom proizvodnjom i repertoarom kinematografije. Uza sav slatki okus personalne moći koji je pratio to zamišljanje, postupno me po razradi takve maštarije, zapuhnula strava posljedicâ takve posvemašnje nadležnosti za filmsku kulturu. Takva moć bi, prvo, podrazumijevala da osobno upravljam pojedinačnim sudbinama ogromnog broja filmaša čiji bi životni opstanak ovisio o mojim, osobnim – i nužno vrlo pristranim – “estetskim” kriterijima. Time bi ovi prestali biti estetski i postali posve egzistencijalni. Drugo, prestravila me mogućnost da moji vlastiti kriteriji postanu jedini. Premda sam u pisanju kritika i u razgovornom raspravljanju o odgledanom filmu uvijek bio spreman žestoko braniti i argumentom potkrepljivati svoj doživljaj i svoju procjenu kulturalne važnosti filma, ta moja žestina u pravilu se mogla razmahati jer je bila temeljena na znanju da moj tekst neće nikoga koštati sudbine, da će ostati jedan između mnogih objavljenih, lako otpisiv kao idiosinkratična reakcija jednoga pojedinca, neobavezujuća za ijedno “službeno tijelo” i ikoju “službenu politiku”. A žestinu je motivirala činjenica da moji prijatelji i sugovornici drugačije procjenjuju i misle, da djelujem okružen raznolikim vrijednosnim sustavima, i da su upravo te razlike one koje bruse moj i svačiji individualni pristup, vrijednost argumentacije i osobnu procjenjivačku artikuliranost. Valjanost mog osobnog pristupa uvijek izravno ovisi o takvim razlikama, uvjetovana je njima. Dominacija jednog, mog, vrijednosnog procjenjivanja, značila bi kraj raznolikosti, a time, u krajnjoj crti, i postupno zamiranje valjanosti i izbrušenosti mog vlastitog procjenjivanja. A odgovornost za sudbine drugih ljudi (koju bi politički utjecaj mojih tekstova dobio u zamišljenoj poziciji) zauvijek bi sputala slobodno razvijanje sudova, slobodnu osjećajnost i slobodu njenog (izoštrenog) iskazivanja.

Pouka je trivijalna, no stoga nimalo manje dalekosežno važna: nema zamjene za pluralnost ocjenjivanja. Niti jedna dugoročnija centralizacija odlučivanja u stvarima kulture ne može biti na dobrobit toj kulturi, pa tako niti ona kojoj bih ja bio na čelu. Naravno, u ovo “ja” se mogu učitati i svi ostali pojedinci koji maštaju o vrhunskoj moći nad kinematografskom kulturom.

Blažena kritičarska nemoć.