Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

FIKCIJSKI I NEFIKCIJSKI FILM

Jeste li se ikad zapitali što je to zapravo igrani film? Naravno, u igranom filmu se igra, tj. glumi. Gdje u filmu prepoznamo glumu, znat ćemo da imamo posla s igranim filmom. Ali, gluma je ponekad neprimjetljiva, a igrani film se znade sastojati i od dokumentarnih snimaka, neglumljenih pasaža… Pa zašto i film s takvim dijelovima još uvijek zovemo igranim filmom?

Stvar je, čini se, u tome što ovdje i nije od središnje važnosti da li je gluma primjetljiva ili nije, već je važnije koja je osnovna orijentacija filma, čemu film u krajnjoj crti teži.

Pokušavajući odgovoriti na ovo temeljnije pitanje možemo reći da je cilj igranog filma angažiranje imaginacije, te se filmovi koji teže tome cilju nazivaju imaginativni ili fikcionalni. Njima su suprotni tzv. činjenični ili nefikcionalni filmovi, tj. oni filmovi kojima je prvenstvena težnja utvrditi činjenice, a ne angažirati imaginativnost.

Očito je važno razjasniti što se razumijeva pod “angažiranjem imaginacije”.

Čini se da je preduvjet svake naše spoznaje da u svemu što se zbiva pretpostavimo i neozbiljenu alternativu, odnosno više neozbiljenih alternativnih mogućnosti. Mi ćemo se prema događajima uvijek odnositi kao prema nečemu što se moglo i drugačije dogoditi. Istraživanje onoga što se moglo dogoditi bez obzira na to je li se dogodilo ili nije držimo poslom imaginacije, fantazije. Zamišljene događaje, one koje izvodimo iz same mogućnosti, a ne po tome što su se zaista dogodili nazivamo fiktivnim, izmišljenim, a film koji im se posvećuje fikcionalnim, izmišljotinom.

Fikcionalan film je onaj kojemu je osnovni cilj istraživati spoznajne, zamišljajne mogućnosti i one koje se ozbiljuju, ali one koje nisu i neće biti ozbiljene.

Za razliku od fikcionalnog filma, nefikcionalni je onaj koji se prvenstveno posvećuje ozbiljenim mogućnostima, onima koje su iskustveno potvrđene. Zato ga nazivamo i činjeničnim, jer mu je temeljnim zadatkom upozoriti na činjenice.

Nefikcionalni film zato može biti istinit ili lažan, on nas može varati – predočiti neke stvari kao da su se zaista zbile, da su snimljene dok su se spontano odvijale, a kad tamo to je samo varka, samo priređeno da izgleda kao da je zatečeno. Fikcionalni film može biti samo vjeran, vjerodostojan – vjeran mogućnostima, a može biti i uvjerljiv – zamišljivih mogućnosti. Ali izmišljotina ne može biti istinita ili lažna; ta u svakom je slučaju, bila ona uvjerljiva i vjerna ili ne, izmišljotinom.

No ima nešto što, moglo se naslutiti već u prethodnim formulacijama, vezuje i fikcijski i dokumentarni film: oba su, svaki na svoj način, vezana uz imaginiranje mogućnosti.

Sad, jest da dokumentarni film teži činjeničnosti – pokazivanju onog što je stvarno prisutno, pa se može činiti besmislenim pitati je li to moguće. Ako se i “čini” besmislenim, nije besmislenim: činjenice i nisu drugo nego ostvarene mogućnosti. Mogućnost je implicirana u samoj činjeničnosti. Što jest to je i moguće. I upravo u tome je imaginacijska snaga dokumentarca: gledamo svakakve činjenice i htjeli-ne-htjeli pitamo se “Je li to stvarno moguće”, ili ustanovljavamo “Vidiš, i to je moguće”! Nije sporedna stvar da velik broj dokumentaraca teži pronaći nešto posve strano, egzotično, ili pak neuobičajeno, teško zamislivo pa i teško prihvatljivo u okolnoj svakodnevici (što se kosi s našim normama i običajima, s onime kako stvari očekivano funkcioniraju) jer takve činjenice stavljaju na kušnju naše sposobnosti imaginiranja, predočavaju nam kao moguće što nam nije padalo ni na pamet da je moguće, ili što smo skrivali od sebe da je moguće.

Imaginiranje pak nije tako neminovno vezano uz činjenično u igranom filmu, kako je u dokumentarcu (iako se može i tu vezati uz činjenično – u realističkim filmovima). U igranim filmovima slobodno se igra upravo s imaginacijom, zamišljanjem mogućnosti, nju se ciljano razrađuje. “Što bi bilo kad bi…” je temeljna pretpostavka rada na scenariju i na ekranizaciji scenarija igranog filma.

Razlika između igranog i dokumentarnog nije toliko u tome što se prvi obraća imaginaciji, a drugi ne – jer, kako vidjesmo, i dokumentarac aktivira imaginaciju.

U dokumentarnome filmu pojedinačni prikazan slučaj nije otpisiv kao tek pojedinačan, nego upućuje na načelnu, a dokazanu, mogućnost da takvih slučajeva doista ima, i da se s tom mogućnošću moramo nekako suočiti. Ali kako suočiti? Razlika je upravo u istinitosti, činjeničnosti i dugoročno djelatnim, etičkim njezinim implikacijama: ako nešto čemu svjedočimo da doista postoji a, recimo, ne bi smjelo postojati (kosi se s etičkim vrednotama) tada smo implicitno etički obavezni da nešto s time napravimo – barem da zauzmemo neki društveno relevantni stav. A ako je to nešto poželjno, sjajno je znati da takva mogućnost stvarno postoji, za nas i za druge.

Fikcionalan nije samo igrani film. Fikcionalni su i mnogi eksperimentalni filmovi u kojima nema nikakve glume, ali se prvenstveno razrađuju spoznajne, odnosno opće doživljajne mogućnosti. Većina crtanih filmova također je fikcionalna (osim onih koji služe u obrazovne svrhe, izlaganju i raspravi o činjenicama, pojmovima).

Nefikcionalne, tj. činjenične jesu sve vrste dokumentarnih filmova, filmske vijesti, filmski žurnali, arhivski dokumentarni materijali, znanstveni i obrazovni filmovi, reportaže i slično. Propagandni i obrazovni filmovi, premda se mogu koristiti elementima fikcionalnosti (igranofilmskim pasažima) također su nefikcionalni.