Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

FANTASTIKA I PRIRODA FILMA

Providnost Alaina Resnaisa počinje kao znanstvenofantatični film. Zbivanja su neobična, ali realistička i moguća, tek je zagonetno kako to stari pisac uspijeva izravno komentirati zbivanja u kojima nije prisutan, ali ta će zagonetka, vjerujemo, biti razjašnjena na kraju filma.

Kako film odmiče, zbivanja postaju sve nemogućija, s nekim ambijentalnim i vremenskim zamjenama koje su moguće samo u snu. I doista, pred kraj filma saznajemo da je sve to doista bio san, san starog pisca.

Ovaj prelazak sa znanstvene fantastike na fantastiku sna ne čini se odviše sretnim, jer film opterećuje nepotrebnim ponavljanjima i nefunkcionalnim gomilanjem detalja. Ali on je s filmološkog stajališta neobično zanimljiv.

Možemo se pitati, po čemu to, u toku filma uspijevamo bez izričitih upozorenja razlikovati znanstvenu fantastiku od fantastike sna i opaziti prijelaz iz jedne u drugu? Zatim, kako to da film uopće uspijeva prikazivati fantastična zbivanja, premda je film, kako se to često ponavlja, “realistički medij”?

Između znanstvene fantastike i fantastike sna postoji ključna razlika.

Fantastična zbivanja u sklopu znanstvene fantastike pretpostavljaju neka prirodna objašnjenja koja će otkriti stvarnu mogućnost tih, na prvi pogled nestvarnih zbivanja. Znanstvena fantastika pretendira otkrivati prirodne mogućnosti, naravno one koje još ili nisu uočene, ili one koje su uočene ali još nisu nigdje ostvarene. Pretpostavka znanstvene fantastike jest prirodan svijet, i filmovi se trude dočarati i demonstrirati prirodnost svijeta koji prikazuju.

Sa snom je drukčije. Zbivanja u snu ruše sve zakone prirodnih zbivanja i ne daju prirodno objašnjenje za to. Premda su zbivanja u snu zorna, ona nisu pred očima, objektivna, stvarna, nego su proizvodom našeg mozga. Zornost zbivanja ne temelji se na percepciji stvarnih zbivanja, nego na sposobnostima mozga da proizvede pseudopercepcije i onda kad naša osjetila ništa ne registriraju, kad su “isključena”, “ugašena”. Zato zakoni koji vladaju zbivanjima u snu i nisu prirodni zakoni koji inače vladaju percipiranim zbivanjima, nego su zakoni slobodnih predodžbenih asocijacija, po kojima je sve moguće spojiti s bilo čim, a da pritom sve to primamo kao samorazumljivu stvar jer je sve to naš vlastiti predodžbeni proizvod. Zbivanja u snu nisu prirodna, ali su za sanjača samorazumljiva.

Pitanje je sad, na temelju čega film može prikazati ova dva tipa fantastike? Film, u prvom redu, gledamo očima. Film je, dakle, objektivni događaj. U drugom redu, film registrira neke objektivne događaje koji se odvijaju u granicama prirodnih zakona i ti događaji nisu samo mogući, već moraju biti i stvarni da bi mogli biti snimljeni.

Odgovor na ova pitanja bit će isprva trivijalan, ali će potom baciti više svjetla. Film je, zapravo trik za naše oči i naše predodžbe. Premda nismo suočeni sa stvarnim predmetima i njihovim kretanjima, film je tako napravljen da izazove zornu sliku predmeta i njihovih stvarnih kretanja. Cjelokupna složena struktura filmova zapravo je nastavak ovoga temeljnoga trika: film se upinje da nam izazove predodžbe kao da su zbivanja kontinuirana premda nisu snimana kontinuirano, da su povezana logičnim vezama premda u snimanim zbivanjima te logične veze nije bilo i tako dalje. Zakoni filma zapravo su zakoni našeg predočivanja. I zato se svi tipovi našeg predočivanja dadu realizirati na filmu, bilo da se radi o predočivanju vezanome uz uobičajenu percepciju, dakle o realističkim predodžbama, ili se radi o mogućim predodžbama, ili o “nerealnim” predodžbama kakve su predodžbe u fantastičnim, magijskim, nadrealističkim i ponekim eksperimentalnim filmovima.

Upravo je ova mogućnost filma da se poigrava našim predodžbama, da ih istražuje i iskušava, omogućila filmu da postane djelotvornim komunikacijskim medijem.