Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

MOĆ STEREOTIPA

Gotovo je neprimjetno prošla još jedna repriza Hawksova filmskog dragulja Rio Bravo na televiziji. To je četvrta ili peta repriza u nekoliko posljednjih godina. I vjerojatno je još uvijek bilo gledalaca koji su s užitkom, četvrti ili peti put, gledali taj film na televiziji, a bilo je i mnogih filmoljubaca koji su ga gledali po tko zna koji put s neiscrpivom nasladom.

Ponavljano gledanje omiljenih djela nije obveza, ali je opća pojava, potreba koju zadovoljavamo što nesvjesnom što svjesnom potragom. I po dvadesetak, tridesetak put gledamo i slušamo iste glazbene spotove, preslušavamo omiljene hitove, pregledavamo svoje “kult-filmove” na videima, ganjamo ih po kinima i kinotečnim dvoranama, iščitavamo po treći‑četvrti put omiljene romane ili pjesme, pregledavamo iste slike, od kojih neke vise na našem zidu da bismo ih mogli danomice pogledati, a za nekima ponavljano listamo po knjigama reprodukcija, obilazimo po galerijama… Svaku pojavu vrijednog doživljaja gotovo u pravilu prati nastojanje za njegovim ponavljanjem.

Ovo ponavljanje užitka drži se obilježjem i najpouzdanijim pokazateljem “trajne” doživljajne vrijednosti pojedinog djela. Često se klasicima umjetnosti drže upravo ona djela koja nas individualno, ali i cijele generacije, tjeraju na obnavljano doživljavanje, koja postaju provlačnim nosiocem tradicije.

Ali, dok takvo ponavljano doživljavanje smatramo znakom najviše vrijednosti, dotle gotovo istodobno držimo vulgarnim, nedostojnim, niževrijednim užitak koji dio publike televizije i kina ima u ponavljanim obrascima, “sterotipima”, djelâ tzv. serijskih ili – kako ih se još pogrdno zove – konfekcijskih umjetnosti: filmskih i televizijskih serijala, zbrzanih žanrovskih filmova, a i tzv. roto i džepnih romana, popularnih magazina, stripova, popularne glazbe…

I u jednom i u drugom slučaju imamo posla s užitkom u ponavljanju, u predvidljivosti – a to su karakteristike stereotipova, ponavljanih a proširenih obrazaca. Koliko god individualno djelo visoke umjetnosti izgledalo neponovljivo osebujno među drugim djelima, time što ga ponavljano doživljavamo zapravo proizvodimo stereotipove za sve prilike ponovnog doživljavanja. Činimo to čak u većoj mjeri no što to za nas čine žanrovski serijali koji iz nastavka u nastavak obnavljaju dramaturške i stilske obrasce, ali su pod stalnim pritiskom da donesu svaki put neku novinu, da izume neki novi podobrazac, i time održavaju živim i poticajnim žanrovske, serijalne stereotipove, tj. ono što se prenosi očuvano.

Dakako, postoje primjetne razlike u oba tipa doživljavanja. U jednom slučaju naš je doživljaj vezan uz jedno, pojedinačno djelo, a u drugom slučaju svaki put uz drugo djelo. Ponavljano doživljavanje istog djela stvara dojam njegove “nepotrošivosti”, dok je doživljavanje jednog nastavka u seriji, jednog filma u žanru, “potrošivo”: odgledamo nastavak ili film, i nakon toga tražimo drugi. Uživač u serijalnim i žanrovskim stereotipovima u pravilu je usmjeren na nove nastavke, na nova djela. Uživatelj u pojedinačnom djelu ne nada se da će taj užitak ponoviti u drugim djelima. Eventualno će potražiti drugo djelo istog autora, nadajući se ponovljenom stilskom doživljaju, ali ne i istovjetnom tematsko‑stilskom doživljaju polaznog poticajnog djela.

Ali, sa stajališta tipa doživljavanja i jedni i drugi uživaju u ponavljanju, u predvidljivosti – tj. u stereotipima. I jedni i drugi uživaju u obuhvatnim ponavljanjima i predvidljivosti – onima koji prožimaju cijelo pojedino djelo, različite slojeve i strane djela.

Ako je tome tako, mora za to postojati dobar razlog. Ako se stereotipovi uporno njeguju u različitim vrstama umjetnosti, ako ih sami ponavljanim gledanjem i čitanjem proizvodimo čak i među onim djelima koja se inače militantno nastoje otrgnuti kulturalnim stereotipnostima, za to očito mora postojati neki važan razlog.

Stvar je, čini se, u tome što sve komunikacijske pojave, pa tako i umjetničke, možemo držati svojevrsnim područjem “discipliniranja” promjenjivog, nepredvidljivog, neočekivanog. Svijet je u stalnom tijeku, promjenjiv, i te promjene nisu uvijek lako svladive – za održanje u takvim okolnostima potrebna nam je postojanost, potrebna nam je pouzdana, odomaćena okolica i odomaćen djelatni temelj (odomaćene djelatne “rutine”) kako bismo se s novinama i promjenama suočavali “na poznatom terenu”, pod “poznatim uvjetima”, a ne tamo gdje nema nikakvih poznatih orijentira i pripremljenosti. Funkcija stereotipova jest upravo da nam osiguraju takav “poznati teren” za svladavanje varijacija, novina; funkcija je stereotipova da nam pruže postojanost u nepostojanosti, da nam omoguće da nepostojanosti primamo pod postojanim uvjetima, i da time za njih budemo opremljeniji.

Užitak u stereotipima zapravo je užitak u djelotvornosti kojom oni “discipliniraju” nužne i neizbježne novine. Zato zaljubljenici u televizijske melodramske serijale s jedne strane stalno očekuju što će se u njima novo dogoditi, ali to mogu tako mirno očekivati jer se uzdaju da će te novine doći unjedrene u dobro poznatim obrascima serijala, u stereotipskom okolišu. Slično je i s uživateljima u osebujnim umjetničkim djelima: ponavljanim gledanjem i čitanjem oni zapravo obnavljaju svoj uspjeh u, s jedne strane “pripitomljavanju” osebujnosti danoga djela, njegove originalističke inovativnosti, raznolikosti od ostalog, a s druge strane u “pripitomljavanju” životnih promjena i promjena raspoloženja i naravi kojima sam doživljavač podliježe u svom životu. Ako “obnovimo” bar nešto od izvornog doživljaja, držimo da smo uščuvali bar dio nečeg što nam je vrijedno u nama samima – prožimajući osjećaj punog duhovnog angažmana.

Zato su stereotipovi moćna stvar; oni “prosvjetiteljski” vladaju posvuda, čak tamo gdje i ne sumnjamo da ih ima.