Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

IGRALAČKA PAZBILJA

Kompjutori su zapravo sjajna stvar: učinili su mnogokoja prazna zamišljanja ostvarivim, i to na najbolji način, onaj koji same zamišljatelje zatječe, iznenađuje.

Takva je stvar i s takozvanom virtual reality, kako je nazivaju anglofonski govornici, a po naški riječ je o uvjetnoj zbilji ili o pazbilji. O njoj je bilo riječi u sklopu CAD FORUMA, sastanka arhitekata, kompjutoraša i svjetskih videodjelatnika održanog prošlog tjedna (travanj, 1993) u Muzeju Mimara u Zagrebu, gdje se raspravljalo o ulozi kompjutorskog modeliranja u arhitektonskom dizajnu i njegovim vezama s drugim audio‑vizualnim kompjutorskim primjenama.

Kratko opisano, kod ovakve pokusne ili igralačke pazbilje riječ je o audio‑vizualnom kompjutorskom sklopu, pretežno o kacigi koja nudi računalno proizvedenu trodimenzionalnu sliku i zvuk. Čovjek koji je ima utječe na nju tako da barata prikladnim instrumentima što upravljaju prizorima, ili su mu udovi povezani s kompjutorom tako da okreće glavu kako bi pretraživao prikazan trodimenzionalni prizor ili da se njihovo kretanje tumači kao naredba programu. Određenu zornu sliku o tome mogli ste dobiti u filmu Čovjek kosilica, jer je taj upravo izrađen kao znanstvenofantastično maštanje o mogućim posljedicama ovakve kompjutorske pazbilje.

U takvom kompjutorskom sklopu čovjek je suočen s trodimenzionalnim prizorom u kojemu se mora poduzetno snalaziti. Primjerice, može predočenim avionom uzletjeti s aerodroma, voziti se po volji danim krajolikom, sletjeti ponovo na drugi aerodrom, pa i sudariti se s kontrolnim tornjem ako ne upravlja dobro. Prizorni svijet pazbilje je kompjutorska tvorevina, plod kompjutorske animacije. Potezi koje sudionik vuče i greške koje čini imat će svoje posljedice na kretanje tim prizorom, na uspjeh pothvata a i na izgled krajolika.

Ova kompjutorska pazbilja bila je izvorno izrađena za vojne potrebe. Trebalo je omogućiti uvježbavanje avionskih letova, gađanja, snalaženja u opasnim situacijama na što jeftiniji i za učenika što sigurniji način, a opet na način koji će biti prikladno složen i nadzoru što pristupačniji. Riječ je o takozvanim simulacijama zbiljskih prilika, tj. o uvjetnim zbiljama dovoljno složenima i oponašateljski vjernima da se u njima uzmognu stjecati stvarne, zbiljski primjenjive vještine.

Dakako, kao što se mnoge stvari razvijene za posebne vojne potrebe pokazuju višesvrhovito primjenjivima u civilnoj svakodnevici, tako je i ova kompjutorska, vježbenička pazbilja dobila svoju upotrebnu primjenu u nevojničkom životu. Ne samo što se prema istome načelu mogu izrađivati vježbački programi za učenje vožnje automobila nego su se počele izrađivati i igre u kojima, primjerice, igrač mora izaći na revolveraški dvoboj u nekom gradiću Divljeg zapada, ili se može automobilski utrkivati s još nekoliko suigrača itd.

Fenomena pazbilje odmah su se dohvatili i video umjetnici što su radili s kompjutorom. Za njih se ona pokazivala ostvarenjem dvaju davnih snova.

Jedan san bio je vezan uz razvijanje trodimenzionalnog prikazivačkog svijeta: trodimenzionalnog filma ili videa. Naime, otkako je izumljen film, umjetnici su težili takvu prikazu životnih prizora u kojem će se očuvati trodimenzionalnost našeg stvarnog perceptivnog snalaženja u svijetu. Film je to pokušavao u mnogim navratima, ali nikad zadovoljavajuće uspješno. Trodimenzionalnost se pokušava postići i s televizijom, a mnogo se nade ulagalo i u izum holografije. Sve su to, međutim, bila prikraćena iznašašća zato što su bila nezgrapna, vrlo ograničenih mogućnosti baratanja.

Kompjutorska pazbilja otvorila je nepregledne kombinatorne mogućnosti s posve trodimenzionalnim prizorima. Otvorile su se stvaralačke mogućnosti dubinskog svijeta.

Drugi je san osobito njegovao modernizam. Bio je to san o poduzetnoj publici koja neće biti samo pasivan primatelj gotova proizvoda, nego će ravnopravno s autorom sudjelovati u stvaranju umjetničkog djela: biranju prizora i alternativnih prizornih (fabulativnih) tokova, odnosno biranju točaka motrišta tih tokova. Bio je to san o uzajamno poduzetnom odnosu između stvaralaca i publike, o tzv. interaktivnom odnosu. Mnoge avangardističke kazališne predstave temeljene su na tzv. razbijanju rampe i uvlačenju gledaoca kao “aktivnog sudionika predstave”, a san o filmu u kojemu će gledalac moći odlučivati o razvoju prikazanog zbivanja bio je središnja tema razgovora 1965. na GEFF-u, zagrebačkom festivalu eksperimentalnog filma.

Prvo približavanje idealu ovog poduzetnog odnosa između prikazivačke tvorevine i publike ostvareno upravo zahvaljujući kompjutoru na području video igara. Tu se zbivanje na ekranu odvijalo prema intervencijama igrača – bila je ostvarena savršena poduzetna uzajamnost.

Ono, međutim, što je ograničavalo video igre bila je njihova dvodimenzionalnost, “vanjska postavljenost” igrača i upravljalačka skučenost. Kompjutorska pazbilja ispravila je ova ograničenja: ona daje trodimenzionalnost slici, igrač je posve audio‑vizualno uvučen u taj svijet i dana mu je mogućnost vrlo složene poduzetnosti, kinestezijske uvučenosti u taj svijet.

I tako su se stari, donedavno uglavnom “pusti” snovi ovdje doista ostvarili – ostvarile su se neizmjerne mogućnosti poduzetne uzajamnosti između pazbilje i sudionika, igrača.

Kako je ova kompjutorska pazbilja vrlo komercijalna stvar, mnogostruke primjene i visoke privlačnosti, ona neće završiti kao što su završili dosadašnji izumi trodimenzionalnosti ili dosadašnji avangardni pothvati oko “aktiviranja” publike – u muzeju kurioznih izuma. Igralačkoj pazbilji predstoji vjerojatno buran tržišni i stvaralački razvoj.

S druge strane, bojazni od otuđenja u koje mogu upasti ljudi zarobljeni mogućnostima ovog umjetnog svijeta i jesu stvarne, a i nisu. Stvarne su po tome što svaki fascinantni medij stvara svoje ovisnike: postoje ovisnici o televizijskom programu, postoje ovisnici o video igrama, telefonski ovisnici, kompjutorski ovisnici. Postojat će, nedvojbeno, i ovisnici o kompjutorskoj pazbilji. Ali, opet, svijet ima svoj sustav otpornosti: većina će ljudi prihvatiti nove mogućnosti samo kao dio svojeg života, kao djelatnost kojoj poklanjaju posebno vrijeme ili primjereno djelomičnu pažnju. Neće biti ovisnici, nego namjenski korisnici.

I negativne i pozitivne utopije vrijedi zamišljati, ali u utopijske izglede ne treba slijepo vjerovati.