Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

ULOGA PLANOVA

Još dok traju najavni naslovi filma Žena koja plače, koji smo gledali u ciklusu suvremenog francuskog filma održanog u Zagrebu, čuje se nečije grcanje i uzdisanje. Kad se pojavi slika, uočavamo u širem planu djevojku koja sjedi na podu uza zid, pokraj velikih prozora što gledaju na seoski pejzaž. Djevojka uzdisajima i očajničkim gestama pokazuje da je suočena s problemom s kojim ne zna izaći na kraj.

Potom se čuje zvuk auta što je pristigao i kroz prozor kuće vidimo kako u dvorište ulazi dugokosi mladić. On ulazi u kuću rutiniranim kretnjama; zaključujemo da tu stanuje. Pratimo ga kako ulazi u kuhinju, odlaže stvari i dolazi djevojci. Sve to čini uhodanim kretnjama ne pokazujući da je svjestan djevojčina stanja. Njega pratimo stalno u širim planovima. Kad mladić priđe djevojci, njihov je susret dan izbliza, u blizom planu. Mladić sjeda uz djevojku, pita što joj je, ona ga nježno grli i ljubi, a onda ga iznenada optuži kako je otišao na tri dana, a ostao deset. A zatim ga ponovo nježno poljubi. Jasno je da ga voli, da ga ne želi izgubiti, da ne može bez njega, ali i da ne može trpjeti da bude zapostavljena.

Upotreba planova, tj. udaljenosti s kojih promatramo ove situacije, vrlo je indikativna. Ona ima posebnu funkciju.

Premda su početni široki planovi – udaljeno praćenje – prilično informativni, ipak prve važne informacije o biti stvari dobivamo u krupnom planu. S druge strane, polazni široki plan u kojem pratimo djevojku, bez izdvajanja njezina lica, ima jasnu interpretativnu ulogu: uspostavlja distancu prema psihičkom stanju djevojke i kao da mu daje opću, nadindividualnu važnost. Jasno nam je da je to stanje bitan problem oko kojeg će se vrtjeti sve što ćemo dalje gledati.

Te polazne funkcije planova zadržavaju se i dalje kroz film. Budući da su emotivni odnosi osnovni predmet filma, glavnu informativnu funkciju imaju krupni planovi, jer se u njima najbolje vidi lice, a iz lica najlakše očitavamo emotivna stanja i promjene. Širi planovi – u psihološkim prizorima – uglavnom imaju interpretativnu funkciju: likove među kojima postoji psihološka napetost i barijera promatramo iz daljine, a njihova statična postavljenost u širem prostoru naglašava njihovu psihološku udaljenost, nespojivost.

Da bismo shvatili koliko je osobita takva uloga planova, dobro je uzeti za usporedbu posve drukčiji tip filmova – akcijski film. Gdje imamo akciju, tamo je vrlo važan ambijent u kojem se akcija odvija, jer će razumijevanje akcije ovisiti o kontekstu koji na nju utječe. Zato glavnu informativnu težinu u akcijskim filmovima imaju širi planovi, budući da se u njima upoznajemo s ambijentalnom smještenošću likova i njihovih postupaka. Na drugoj strani, međutim, kad redatelj želi izričitije tumačiti psihološko značenje akcije, pokazat će u krupnijem planu, izbliza, izraz lica nekog od likova. Krupni plan ovdje će imati interpretativnu funkciju.

Očito je da tip filma i te kako utječe na ulogu koju će izbor točke promatranja imati u odnosu na zbivanje. Krupni planovi su nositelji informativnosti u psihološkim filmovima, a široki u akcijskim. S druge strane, široki planovi su nositelji interpretacije u psihološkim filmovima, a krupni u akcijskim.