Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

O FILMSKOJ ULOZI I O FILMSKOM LIKU

Naviknuti smo na to da različite glumce gledamo u istoj ulozi, ali u različitim kazališnim postavama, ili u tzv. filmskim remakeima, tj. u filmovima rađenim po istom scenariju. Nije neobično da se isti glumac javi u više različitih uloga u istom kazališnom komadu ili u istom filmu. Uloge dvojnika su za nešto takvo neobično zahvalne, pa se isti glumac, zahvaljujući filmskom triku, može javiti čak i u istom kadru u razgovoru sa samim sobom.

Ali, koliko se zna, nitko nije uposlio dvije glumice da igraju istu ulogu u istome filmu nadovezujući se jedna na drugu, kako je to učinio Buñuel u svom filmu Taj mračni predmet žudnje. Više glumaca glume isti lik ako taj lik jednom vidimo kao dijete, drugi put kao malodobna mladića, a treći put kao odraslu osobu, ali da isto dobno razdoblje lika igraju dva glumca, odnosno dvije glumice, i da se smjenjuju od scene do scene, to je pokus koji je učinio upravo Buñuel. Uspješan pokus; jer, iznenađujuće, to djeluje uvjerljivo: uloga ostaje ista, fabula se ne mijenja, jedino gledalac dobiva mogućnost za dodatan stilski užitak u Buñuelovoj diskretnoj diverziji.

Ono što je laka stilska zafrkancija sa stajališta gledaoca, može postati glavoboljni problem za teoretičara. Buñueolovo rješenje postavlja važno pitanje teoretičaru: kako je nešto takvo uopće moguće, a da se uloga ne rascijepi i fabula ne postane nerazgovijetna?

Pokušat ćemo ukratko odgovoriti na to pitanje.

Uloga je nešto što prethodi izboru glumca i što prethodi glumčevoj realizaciji. Nju, isto tako, možemo naknadno razlučiti u filmu, i vidjeti što ulozi donosi glumac.

Uloga zato nije određena samom izvedbom glumca, nju određuje dramsko lice i dramska funkcija lica u fabuli.

Dramsko lice je određeno općenitim identifikacijskim atributima. Recimo, bitni identifikacijski atributi dramskog lica jesu spol, dob, društveni odnos spram drugih lica i drugih lica spram njih, staleška pripadnost, a tim se atributima mogu pridružiti još i drugi, na primjer ime, specifična odjeća, govorne osobine i tome slično. Ti su atributi, uzeti sami za sebe, vrlo uopćeni, ali u kombinaciji omogućavaju jasno i brzo razlikovanje jednog dramskog lica od drugoga. Služe, dakle, identifikaciji likova.

Isto je tako i dramska funkcija lika određena atributima. Dramsko lice u fabuli može biti središnje ili pomoćno, pasivno ili aktivno, može biti pozitivno ili negativno itd. I ti su atributi apstraktni, ali razlikujući se od lika do lika oni ih jasno razlučuju i jasno preciziraju službu koju dramsko lice i njegovi postupci imaju u fabularnoj konstrukciji i omogućavaju identifikaciju te službe.

Atributi lica i atributi funkcije lica zajednički tvore glumačku ulogu. Pristupajući ostvarenju uloge, glumac obvezatno mora otjeloviti bitne atribute uloge, ili će, kako se to žargonom kaže, “promašiti ulogu” i gledalac više neće moći ni razlikovati likove, ni najbolje pratiti fabulu.

Kako su atributi vrlo općeniti i imaju pretežno razlikovnu funkciju, glumac ih može, a i mora, dopunjavati dodatnim značajkama. Ako realizaciju dramskoga lica nazovemo scenskim likom, mogli bismo reći da je scenski lik određen ulogom, ali i nizom dodatnih karakteristika koje nisu precizirane u ulozi i koje ovise o glumčevu tumačenju uloge.

Važnost atributa uloge neobično je velika i za gledaoca. Poznavanje atributa olakšava gledaocu prepoznavanje likova na ekranu, njihovo lako razlikovanje. Ono što najlakše i najbrže opažamo jesu ti općeniti atributi, i tek na temelju njih zaključujemo o individualnosti lika i o smislu pojedinačnog postupka. Europljani imaju često velikih poteškoća u razlikovanju individualiteta likova u japanskim filmovima zato jer ne znaju čitati konvencionalne atribute koji japanskom gledaocu olakšavaju i određuju prepoznavanje individualnosti lika. (A, naravno, i zato jer se nekoliko dominantnih crta – zategnuti krajevi očiju npr. – toliko nameće da potiskuje sekundarne razlikovne crte koje tek omogućuju dobro razlikovanje individua međusobno.)

Upravo zato što su atributi toliko važni u prepoznavanju individualnosti likova na ekranu, s njima se može i poigrati. Zamjenom atributa ili njihovim variranjem u realizaciji mogu se gledaoci ili varati, ili zbunjivati, ili zabavljati. Podmetanjem atributa mogu se navesti gledaoci na krivo identificiranje lika, što je čest postupak u kriminalističkim filmovima, na primjer u Hitchcockovu Psihu (pretvorbe lika Batesa u “majku”). Ili se mogu zabavljati, ako se npr. uloga djevojke dade očito muškome glumcu, kako je to učinio Wilder u Neki to vole vruće.

Na tu mogućnost igranja atributima oslonio se i Buñuel. Podmetnuo nam je dvije glumice koje dijele sve bitne atribute uloge, ali tim atributima donose male dodatne individualne modifikacije, koje isprva zanemarujemo. Na primjer, prvi se put i jedna i druga pojavljuju u dvije vezane scene (večera i potom susret u sobi pred spavanje) u istoj društvenoj funkciji služavke, pod istim imenom, a drugi ih likovi (glavni lik) uzimaju kao istu osobu. K tome, obje su jednako odjevene (u uniformu služavke), obje su podjednako mlade, sličnih frizura. To u prvi mah toliko uvjetuje “prepoznavanje” istoga lika da neupućeni gledalac ni ne primjećuje neke fizionomske i glasovne razlike: jedna ima oštrije crte lica, uže usnice i ozbiljnija je, druga ima široke senzualne usnice, šire lice, jače obrve, nešto valovitiju kosu, nešto hrapaviji glas. Ali, čak i kad gledalac otkrije da se radi o dvije glumice – ili to zna već otprije – atributi uloge toliko su jaki i vjerno poštovani te on i dalje jasno razlikuje jedno dramsko lice ljubavnice od svih ostalih lica, i dalje nesmetano prati tijek zbivanja.

Dakako, u Buñuelovu svemiru ta igra i nije baš nevina. Buñuelovi filmovi puni su diverzija nad našim uhodanim predodžbenim svijetom, i ta posljednja diverzija nad našim mehanizmima identifikacije likova samo je duhovito proširenje općega Buñuelova filmskog anarhizma.