Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

VAŽNOST POZADINE KADRA

Kad u prizoru nekog bara pratimo junaka kako prilazi šanku, sjeda i naručuje piće, naša je pažnja prirodno usmjerena na junaka i na sve što izravno utječe na njegovo ponašanje ili je posljedica toga ponašanja. Uzimamo u obzir da se junak nalazi u baru, jer to određuje njegovo ponašanje i naše shvaćanje tog ponašanja; zatim, obraćamo pažnju na gužvu, jer se kroz nju mora probiti, važan nam je i šank, jer prema njemu ide i za njega sjeda, a pažnju obraćamo i konobaru i njegovu poslovanju jer je to izravno povezano s ciljem našeg junaka. Ta zbivanja koja nam vezuju pažnju nazivaju se obično prednjim ili središnjim planom.

Svi ostali elementi u danom prizoru, a ima ih mnogo, privlače neizmjerno manje pažnje, ili, bolje rečeno, privlače neku vrstu neusmjerene pažnje – njih držimo pozadinom za središnji plan. Premda ćemo opažati kojeg je tipa prostorija i kakvi su joj obrisi, ipak im nećemo obraćati posebnu pažnju, i nakon gledanja scene neće nam biti lako podrobno opisati prostoriju. Ono što ćemo moći točno opisati bit će samo oni dijelovi bara kroz koje je prošao junak. Zatim, premda će nam biti važna gužva, ljudima koji tu gužvu tvore nećemo posvećivati izdvojenu i pojedinačnu pažnju. Ako u pozadini svira orkestar, mi ćemo to zapaziti, ali nećemo pokušati opaziti svakog pojedinog člana orkestra. I tako dalje.

Pozadina je, očito, neobično važna, ali na ovaj svoj nerazlučan način; ona nam daje samo neke opće, okvirne informacije, dok nam pojedinačne informacije daje zbivanje u središnjem planu.

Između središnjeg plana i pozadine postoji uvijek stanovita napetost. Ono što je neizdiferencirano u pozadini, može već u sljedećem trenutku postati izdvojeno i važno središte zbivanja. Isto tako, neke stvari koje su bile u središtu pažnje mogu se u narednom trenutku povući u pozadinu. Ta igra između pozadine i središnjeg plana osobito je zaoštrena u filmovima napetosti, npr. kriminalističkim filmovima i filmovima strave, jer se iz te pozadine svakoga trena može izdvojiti neka opasna ili sudbonosna pojava, neki događaj koji će ključno utjecati na fabulu filma.

No, nije tako samo u filmovima napetosti. Vješt redatelj često će nastojati koristiti pozadinu tako da je aktivira od vremena do vremena, bilo izdvajajući elemente iz pozadine u prednji plan, bilo prebacujući pažnju s prednjeg plana na neko pozadinsko zbivanje. Kad se pažnja prebacuje u pozadinu i natrag u prednji plan, čineći time i dio pozadine fabularno važnim, govorimo o dubinskoj mizansceni i razlikujemo nekoliko dubinskih planova zbivanja.

Dubinsku mizanscenu ne koriste mnogi redatelji jer je ona dosta teško rješiva, nije ju lako postaviti; s druge strane, korištenje ili nekorištenje dubinske mizanscene stvar je stilskog izbora koji se može, ali i ne mora, učiniti. Da li će neki film imati dubinsku ili plošnu mizanscenu, redateljeva je osobna preferencija, i ni jedan izbor nema apriorno većih vrijednosti od drugoga.