Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

MONTAŽNA VARKA

Među starim holivudskim majstorima Hitchcock je čisti vragolan. Samo mu još jedan svjetski majstor drži mjeru, a to je Buñuel. Drugi holivudski majstori imaju druge vrline, ali im je većinom vragolanstvo strana ili samo prigodna vrlina.

Hitchcockovo vragolanstvo mogli smo izdašno osjetiti pri ponovnom gledanju njegova filma Sjever‑sjeverozapad na nedavnom televizijskom programu.

Doduše, nisam siguran koliko je ta njegova osobina razabirljiva svakome. Naime, kao i filmovi drugih majstora klasičnog holivudskog filma, Hitchcockovi se filmovi uvijek gledaju sa zanimanjem. Ne traže nikakvo prethodno kulturno “prešaltavanje”, još su uvijek živi sastojak suvremene osjetljivosti. Tako je i Sjever‑sjeverozapad još uvijek filmski užitak za dušu. Međutim, dojam vedrog hoda filma i njegova zafrkantskog tona gledalac pretežno veže uz štosno ponašanje sjajnog Caryja Granta i uz duhovite dijaloge što ih on vodi. Ne primjećuje ga u stilu filmskog izlaganja. Ali, poznavalac Hitchcockova djela razabirat će njegovo vragolanstvo u nizu majstorskih obrađivačkih rješenja koja razvedravaju praćenje filmskog izlaganja a da se posebno ne pamte.

Jedno je takvo zafrkantsko rješenje montažna varka kojom Hitchcock uvodi zbivanje u pretposljednjem kadru filma, tj. kojom uvodi u posljednju scenu.

Naime, u prethodnoj sceni pratimo kako Tornhilla (kojeg igra Cary Grant) i lijepu FBI‑ovku (koju igra Eva Marie Sant) proganjaju bjelosvjetski špijuni po Predsjedničkoj gori, po glavama isklesanih predsjednika Sjedinjenih Država. Grantova suigračica se poskliznula i počela padati u provaliju, a Cary Grant je u posljednji čas hvata za ruku. Ona visi svom težinom o njegovoj ruci, a on se prstima druge ruke jedva drži za stijenu. Na te mu prste sadistički nagazi progonitelj kako bi ih oboje strovalio u ponor. U to odjekne hitac, progonitelj pada i mi vidimo FBI‑ovce kako s druge glave promatraju muke Caryja Granta. Grant sada svu pažnju obraća svojoj dami i, dok ona govori da više ne može, on je uvjerava da može. Sve se to odigrava tako da malo vidimo nju odozgo, kako visi, malo njegovo lice odozdo, kako je nagovara. Kad joj on kaže da ju je dobro zahvatio i nagovijesti – riječima “Hajde” – da će je dignuti, prijeđemo na sljedeći kadar, sniman odozdo, u kojemu je doista diže s nastavkom teksta: “Gđo Thornhill”. Dok je diže kadar se brzo širi i mi razabiremo da to on nju vuče na gornju postelju spavaćeg kupea u vlaku i da je posrijedi bračno putovanje a ona je sad njegova zakonita supruga.

Takav montažni prijelaz u kojemu se čini da se kontinuirano nastavlja prethodna radnja, ali se onda ispostavi da se prešlo na posve novu situaciju, naziva se montažnom varkom.

Varke ovakvoga tipa su poznate, ali nisu uobičajene. Kad ih redatelj upotrebljava, čini to s posebnom svrhom – da naglasi naročite veze između inače odvojenih zbivanja.

Ali, takve se veze mogu ostvariti i drukčije, bez varki. Ako redatelj pribjegne varci, to je zato jer je varkama sklon; to može biti pokazatelj da se redatelj voli poigrati s gledaocem, da je sklon zafrkancijama.

Hitchcock to upravo i jest. Mnogošto je u ovoj njegovoj montažnoj varci štosno. Prvo, on elegantno izbjegava da pokaže vjerojatno vrlo nespretan i fizički mukotrpan proces izvlačenja FBI‑ovke. Da je to išao pokazivati imao bi muke s uvjerljivošću, jer je situacija na stijeni vrlo nezgodna za spašavanje, osobito za samostalno spašavanje bez pomoći drugih. Drugo, elipsom kojom skače na situaciju koja je više nego sretnim ishodom cijele zavrzlame filma, Hitchcock sjajno poentira s jedne strane djelotvornost svoga glavnog junaka, a s druge strane i složene ljubavno‑seksualne odnose između njega i FBI‑ovke. Ti su se odnosi začeli upravo u vlaku a, evo, i zapečatili u spavaćem kupeu.

A opet, iznenađenjem koje gledaocu priređuje time što ga je varkom preselio u posve novu situaciju, Hitchcock daje cijelom tom kadru vrlo jasno obilježje poante, zaključka. Varka plus naglašeno promatračko udaljavanje od zaljubljenog para (tzv. vožnja unatrag) jasne su najave završetka filma. Taj doista i dolazi s posljednjim odjavnim kadrom vlaka koji zviždeći ulazi u tunel. Sjajna i vrlo namjerna slika za seksualna i frojdistička tumačenja koja, uzgred budi rečeno, Hitchcock ne nudi, premda im daje materijala.

I to je Hitchcock. On je nedohvatan majstor, jer sve što radi ima smisla i vrhunskog efekta, i prizornog i izlagačkog. A nedohvatan je i vragolan, jer smisao i efekt ostvaruje uz štos, zafrkanciju, igru s filmom i kroz igru s gledaocem.