Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

“ŽANR” REMEK-DJELA

Put u svemir (The Right Stuff) Phila Kaufmana film je što je izazvao opće divljenje filmoljubaca na premijernom prikazivanju u kinima (negdje polovicom osamdesetih). Većina ga je smatrala neospornim remek‑djelom, neporecivo velikim filmom. Doduše, ta je reakcija više naginjala tihom, gotovo nijemom divljenju, nego glasnom talambasanju, tako da film i nije javno zapamćen kao “kulturni događaj”. Ali, ostao je duboko urezan u osobna pamćenja kulturofilskih gledalaca i sad kad se nakon podosta godina pojavio na televizijskom programu, snažno se obnovio osjećaj da je doista posrijedi veliki film.

*

Ima nešto osobito u procjeni da je neki film “velik”. Naime, postoji određena asimetrija između procjene da je neki film “velik” i procjene da je “izvrstan”. “Veliki film” je istodobno i izvrstan film, ali izvrstan film se ne mora držati velikim. Primjerice, film Mediteraneo nedvojbeno je izvrstan film, dobio je i “Oskara” za strani film u Sjedinjenim Državama. Ali, malo će kome pasti na pamet da ga ističe kao “veliki film”, da ga proglašava “remek‑djelom”. U najhrabrijem slučaju, izraziti ljubitelj Mediteranea reći će da je to “malo remek‑djelo”. To “malo” znači da je film izvrstan, ali da ne ispunjava uvjete “velikog” filma.

Naime, da bi se film držao “velikim” moraju biti ispunjeni posebni uvjeti. I to uvjeti koji su zadani unaprijed, te se unaprijed zna namjerava li se raditi film koji je pretendent na “veličinu”, kandidat za “remek‑djelo”, ili namjera nije takva. Također, čim gledalac počne gledati film, mora osjetiti je li taj film pretendent da bude velik ili nije. Nema “velikog filma” koji od samoga svog početka ne upućuje na svoj status pretendenta na “veličinu”. “Veličina” je, u određenom smislu, žanrovska kategorija, klasifikacijsko opredjeljenje za vrsnoću njegovih tvoraca.

Naravno, kandidati za “veliki film” ne moraju uspjeti u namjeri. Ima mnogo filmova koji su očito rađeni da budu veliki, ali to nisu uspjeli postati. Ali i kod njih je očito, iz samoga filma, da su kandidati za “veličinu”.

Zanimljivo je pitanje: koji su to “žanrovski” uvjeti da bi film pripao kandidatima za remek‑djelo.

*

Potražimo pomoć u povijesti filma. Koji su sve filmovi u povijesti držani neosporno velikima, remek‑djelima? Bili su to npr. Griffithova Netrpeljivost, Ejzenštejnova Oklopnjača Potjomkin, Wellesov Građanin Kane, Flemmingov Zameo ih vjetar, Kurosavin Rašomon, Coppolin Kum, i sad Kaufmanov Put u svemir… Riječ je o filmovima koji su postali svojevrsne povijesno‑kulturalne institucije. Na njih se stalno poziva u povijestima filma, u kritikama, u izborima “najboljih filmova svih vremena”.

Što ih sve ključno obilježava, usprkos svim velikim međusobnim razlikama?

Prvo, svi su oni tematski povezani s velikim ličnostima i/ili s velikim povijesnim događajima. S događajima koji se prema svim povijesnokulturalnim standardima drže važnim, odlučujućim, odnosno s ličnostima koje se drže iznimno povijesno i društveno utjecajnim. Ako filmovi i nisu povezani s velikim događajima, povezani su s velikim, filozofskim pitanjima, kako je to Rašomon.

Drugo, svi ti filmovi prate osobit odnos između velikih zbivanja i unutarnjeg, duševnog života junaka. Oni su ne samo filmovi događaja nego i filmovi doživljavanja – psihološka orijentacija u njima je važna. Zapravo, u pitanju je uvijek uspostava i održavanje temeljnog osobnog integriteta ključnih likova filma u uvjetima nepovoljnim za to.

Treće, svi ti filmovi imaju epizodsku strukturu, tj. prate se veliki komadi zbivanja s jakim preskocima, elipsama. U filmovima ima mnogo glavnih junaka, prati se mnogo raznovrsnih sudbina, mnogo različitih događaja na mnogo raznovrsnih lokacija. Među događajima ima velikih poteza, ali i intimnih drama; silovitih zbivanja, ali i duhovitih, svakodnevnih detalja. Epizodičnost naglašava tu raznovrsnost i daje dojam velikog vremenskog i činjeničnog opsega. Mora se izazvati dojam da je posrijedi maksimalan obuhvat svijeta u svoj njegovoj raznovrsnosti i bogatstvu.

Četvrto, sve te filmove obilježava povišena i iznimno raznolika stilizacija, svi su oni retorički posebno razuđeni. U njima obvezatno postoje jake snimateljske stilizacije i zaprepašćujući svjetlosno‑promatrački efekti, spektakularna montaža pojedinih scena, snažna popratna glazba, neočekivane kombinacije epizoda (odnosno sekvenci), paralelizmi, flashbackovi, iznenađujuća eliptična vremenska i prostorna vezivanja itd.

I peto, svi ti filmovi odaju tzv. visoku produkciju: odaju da je u njih uložen veliki radni trud, mnogo tehnike, vrhunski stručnjaci, mnogo novca. Odaju svoju produkcijsku iznimnost u danom produkcijskom i društvenom kontekstu.

Sve su to signali iznimnosti, iznimnog kulturnog statusa, iznimnog proizvodnog i tematsko‑stilskog bogatstva danog filma. Signali kulturalne iznimnosti filma su ti koji film unaprijed kandidiraju za veličinu. Film, dakle, može biti velik samo ako jasno signalizira svoju kulturalnu izuzetnost. Ako takvih signala nema, film može biti izvrstan, ali neće biti kandidatom za “veliki film”.

U tom smislu “veliki filmovi” doista čine žanr. Žanr koji, kao i svaki žanr, ima i uspjelih i neuspjelih žanrovskih ostvarenja. Među njima Put u svemir je uspjelo ostvarenje žanra “velikog filma”. To jest, to je doista veliki film.