Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

KONCERT: FILM KOJI JE RAZORIO PREDRASUDE O SEBI

U vrijeme kad sam počeo učestalije sudjelovati u filmskome (publicističkome) životu – u drugoj polovici šezdesetih pa na sedamdesete – Branko Belan je bio publicistički vrlo prisutan i važan: uređivao je u Telegramu filmsku rubriku u kojoj su objavljivali tekstove o filmu Vladimir Vuković, Hrvoje Lisinski, Zoran Tadić, Petar Krelja, Belanov suurednik Ante Peterlić i drugi mlađi filmski kritičari i esejisti. U tom je listu redovito pisao uredničku kolumnu o prilikama i shvaćanjima u kinematografiji, drugdje pisao teorijske eseje o filmu (s već objavljenim knjigama, izvrsnim Scenarij što i kako i živim Sjaj i bijeda filma), nastupao na tribinama, u javnim diskusijama o filmu, objavio upečatljiv i nagrađen roman (Kutija od ebanovine), a negdje po utrnuću Telegrama postao profesor montaže na tek osnovanu odsjeku za filmsku montažu na ondašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost (preimenovanoj potom u: Akademija za kazalište, film i televiziju).

Prisutan je bio i u uličnim razgovorima njegovih kolega: uz dobroćudne anegdote o njegovoj poslovičnoj nepažljivosti u pisanju stranih imena, i o njegovim povremenim napadima na holivudski (“konfekcijski”) film u ime modernističkog, “misaonog” filma, mlađe kolege (“hičkokovci”) su ga, takav mi je bio dojam, voljele, cijenile njegov publicizam i urednički rad. Ali, kad bi se razgovoru spomenulo Belanov filmskoredateljski rad, s nelagodom bi, i stanovitim sramom, otklonili govoriti o tome, prešavši na neku drugu temu.

Bio je to, ustvari, odjek ondašnjeg sveobuhvatnog mnijenja među filmašima i kritičarima da je taj filmski erudita, živi duh filmskog publicizma, Branko Belan, posve zakazao kao svojedobni redatelj, te su mu filmovi tek mrlja u karijeri, koju je, ako ti je stalo do njega i ako si pristojan, bolje prešutjeti.

Utoliko su i sami “hičkokovci” a pogotovo mi kasniji i još kasniji, a već legitimno pridruženi mlađi kritičari (“filmovci”: N. Polimac, D. Zubčević, S. Jurdana, Ž. Tomić i dr.) bili sa zaprepaštenjem zaskočeni kad smo u sklopu retrospektive hrvatskog filma koju je organizirao Zoran Tadić na tribini Društva filmskih radnika (negdje 1975/76.) dobili priliku ponovno pogledati Koncert (napravljen 1954. godine) i neke od najranijih Belanovih dokumentaraca (Tunolovce, 1948., osobito). Šok je temeljito razorio prethodno predrasudno-otpisivalačko mnijenje. Ništa do udivljenja nije bilo moguće u tom trenutku. Posve se neumjesno činilo trućati o “nepravedno zapostavljenom redatelju”, kako se obično govori o osrednjim, ali vrijednim i dorađenim zanatlijama kad ih se hoće revalorizirati. U Koncertu se razabirao vrhunski redatelj, ingeniozne imaginativnosti, za naše prilike nepojamne istančanosti, raskošnog stilskog bogatstva i inventivnosti; sve to ne samo da je nadmašivalo najbolje onoga vremena, nego se činilo snom snova i za najsuvremeniji, modernistički nabrušen, film.

Iako je i Koncert nosio – poput prašine na cipelama luksuzno odjevenog koncertnog posjetitelja – neke tragove smetajućih manirizama ondašnjeg igranog filma (povremeni recitatorski govor nekih glumaca; vodstvo nametljivog i patetičnog naratora na prijelazu iz epizode u epizodu; sentimentalizirane scene “klavirskog dijaloga” dvoje zaljubljenih), to se činilo posve zanemarivim prema obilju scenskih dostignuća, funkcionalne retoričke dosjetljivosti (scene u redakciji u vrijeme sarajevskog atentata; ironijski prikaz vjenčanja jugoslavenskih novobogataša u trenutku proglašenja šestojanuarske diktature; Emin san u predzadnjoj epizodi, u kolodvorskom baru), kumulativne svjetonazorne djelotvornosti načina na koji se nižu epizode. Intrigantno je bilo uočiti, iz suvremena retrospektivna stajališta, dvojnu povijesnu stilsku orijentiranost Koncerta: njegovu klasičarsku scensku i psihološku razradu, a opet posve modernu epizodsku, višeperspektivnu, “polifonu”, dramaturšku kompoziciju, donekle nalik Wellesovoj prethodnici, Građaninu Kaneu, a vrlo blisku epizodizmu, anegdotalizmu – usmjerenu na uspostavu osobnog i osobitog svjetonazora – europskog autorskog filma iz šezdesetih i sedamdesetih. Koncert nam je nasljeđe s kojim ponosno držimo priključak s onim dostignućima ondašnjeg europskog filma koja današnjici pružaju vrijednosti na ugledanje i smjerno poštovanje.

Ovakve euforičke proklamacije tjeraju, međutim, na začuđeno pitanje kako se takvo jedno nepobitno dostignuće, kakvo je Koncert, moglo svojedobno utopiti u posramljen, nipodaštavajući, zaborav? Dva mi odgovora padaju na pamet. Životno krajnje složen i posve ne-moralistički svijet u središnjim epizodama Koncerta, svijet koji svojim nepredvidivim povijesnim hodom očito ne mari za uzde ideoloških projekata (premda je nastajao na ideološko-revolucionarističkim krilima ondašnjeg poletnog socijalizma) zbunjivao je ideološke nadzornike, političare prisutne na oglednoj projekciji filma, te su film dočekali hladnom odbojnošću, ali bez sposobnosti da odbojnost uobliče u ideološki specificiranu osudu (kako su to s lakoćom mogli u odnosu na Horvat-Marjanovićev Ciguli Miguli iz 1952.). Ondašnji kritičari (s izuzetkom Vicka Raspora) tu su ideološku hladnoću (a i svoju zbunjenost pred kompozicijskom novinom Belanova pristupa) doživjeli kao vrednovalački zadatak: trudili su se u dramaturškim manama pronaći razlog zašto se film ne doima “kako treba”.

Na nevolju, potonje filmske režije Belana kao da su posljedicom internalizacije ovog lošeg javnog mnijenja o njegovim stvaralačkim potencijalima; uz povremena rijetka bolja dostignuća (Prozori Mediterana, 1960.), dalji su se kratki filmovi priključivali lošem prosjeku ondašnje kratkometražne proizvodnje.

Dvojbeno je, je li ta “sletna” putanja Belanove karijere samo posljedica “post-Koncertnog” gubitka samopouzdanja u Belana, u osobe koja je često nastupnom arogancijom štitila svoju skriveno meku i o okolnom uvažavanju ovisnu ćud, ili se tome pridružuje i opća osobina Belanove naravi, koja je olako “trošila” zadivljujuću polaznu ingenioznost:

Stvarno, sve ono čega sam se prihvaćao, bilo mi je vrlo lako i to me upropastilo. Jer potrebno je početi od nečega što nije mnogo i imati ambicije da se postigne mnogo. Ako vam je unaprijed dano više od pedeset posto, onda vas to na neki način zadovolji, ulijeni, uspava i bacate se u količine umjesto u kakvoću. Ja sam bio takav, tako sad i pišem.
Film, 8-9, Zagreb 1997; str. 19