Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

PITANJE IKONOGRAFIJE

U zboru združenih kritičarskih pohvala Gospodaru prstenova: Prstenova družina Petera Jacksona, javio se i svjež glas suzdržanosti. Primjerice, Jurica Pavičić uglavnom hvaleći film u Jutarnjem listu (od subote, 19. 1. 2002., str. 16) zamjera mu – ikonografsku nezanimljivost.

Dakako, nije u sporu Pavičićeva vrijednosna odudarnost u pristupu tom filmu. Ovdje je sporno obrazloženje njegova vrijednosnog osjećaja.

Doista, što je ikonografija pa da se njeno prozivanje za “nezanimljivost” u Gospodaru prstenova doista ne čini prihvatljivim nego “bogohulnim” (kako se Pavičić boji da bi mu prigovor mogao “zvučati”)?

Što je ikonografija i čemu ona?

Općenito uzevši, ikonografijom se drže vizualno predočeni motivi, tj. lokalne prizorne sastavnice koje se vizualno prepoznatljivo ponavljaju od slikarije do slikarije, od filma do filma.

Međutim, tipično nije riječ tek o ponovljivim slikama predmeta, životinja, odjeća, situacija… što se provlače kroz više likovnih djela ili filmova, nego učestalo o slikama koje imaju osobitu i ustaljenu simboličku funkciju. Recimo, aureola oko glave lika u religijskim slikama označava taj lik kao sveca, daje mu poseban status. Pojava nadnaravnih bića u religijskim srednjovjekovnim i renesansnim slikama indikacija je pakla ili “paklenih stvorenja”, stanovite univerzalizirane vrijednosti tih bića i svijeta kojeg zastupaju. Isto tako npr. veliki osobito izrađen štap Gandalfa i Sarumana oznaka je njihova čarobnjaštva – riječ je o čarobnjačkom štapu. Pojava nadnaravnih bića orka, trolova i drugih – u tradiciji čarobnjačkih bajki – oznaka je magičnosti svijeta kojeg pratimo u filmu.

Kako bi se simboličnost ovih motiva prepoznala – kako bi ti motivi bili ikonografski – njihovo je vizualno pojavljivanje nužno donekle standardizirano, konvencionalizirano. Pojedini ikonografski motivi teže se slikati donekle stereotipizirano (iako je njihova stereotipizacija podložna povijesno-stilskim i podžanrovskim promjenama). Aureola se, primjerice, slika kao svijetleći (žuti) krug. Nadnaravna se bića slikaju s brojnim tjelesnim deformitetima (u odnosu na standardni oblik tijela čovjeka ili životinje). Čarobnjački štap nije običan otesan štap nego ima osobitu glavu, npr. izrazito “divlju” kod Gandalfa, a stilizirano dekorativnu metalnu glavu kod Sarumana, a čarobnjaci se ne odvajaju od njega ako to mogu (tj. njihov je stalni atribut). Vilenjaci imaju osobito spljošteno i zašiljeno uho, hobiti osobito produžena i gola stopala itd. Zato se i naglašava kako ikonografiju čine konvencionalizirani motivi i upravo konvencionalizacija motiva čini ih atributivno (simboličko identifikacijski) djelotvornima.

Međutim, simboličnost nekih ponavljanih prizornih motiva ne odnosi se samo na osobitu karakterizaciju likova i prizora. I u likovnoj znanosti i u filmskoj teoriji (odnosno u stilistističkim interpretacijama i u jednom i u drugom proučavateljskom području) pojam je ikonografije vezan uz žanrove ili uz protožanrovske cikluse – ikonografski su elementi “simbolični” za same žanrove, oni “znače” dani žanr.

Naime, određeni se ikonografski sastojci ne javljaju bilo gdje nego u određenom tipu slika, filmova. Nacrtan krug oko glave je aureola (dakle ikonografski predmet) tek u određenom tipu slikarstva – u religijskom slikarstvu. Veliki štap u ruci nekog lika, naprosto je štap, a čarobnjačkim štapom postaje tek u magijskoj fantastici s čarobnjacima. No, upravo zato što se javljaju u određenome žanrovskome kontekstu, ikonografski motivi računaju na žanrovsku upućenost gledatelja, a ako je gledatelj doista žanrovski upućen onda će ga sterotipizirana pojava nekog pojedinog motiva uputiti i postojano podsjećati da je riječ baš o tom i tom žanru. Nije, dakle, tek prepoznavanje žanra uvjetom prepoznavanja ikonografičnosti motiva, nego i obratno: tradicijski razaberiva ikonografska obilježenost motiva indikacija je danog žanra. Kad na početku filma vidimo jahača na konju sa šeširom široka oboda i s opasačem s metcima i koltom za pojasom – očekivat ćemo da je posrijedi vestern, vrlo specifičan žanr.

Ikonografska valjanost Gospodara prstenova

E sad, kakve to ima posljedice po Pavičićev argument “ikonografske nezanimljivosti”?

Prvo, ako mu se Gospodar prstenova čini žanrovski jasnim, dobro prepoznatljivim (a ne čini se da Pavičić misli da tu postoje konfuzije), taj je film takav upravo po tome što ima ključne ikonografske motive žanra na broju. Iako žanr kojem pripada Gospodar prstenova nema ustaljeno ime, vrlo je prepoznatljiv i danas udomaćen. Taj žanr možemo prigodno nazvati magijskom fantastikom (jer su drugi u nas upotrebljavani nazivi odveć uski: npr. film mača i magije; ili odveć široki, npr. film fantastike; a engleski naziv fantasy nema u nas prikladnog nazivnog adekvata).

Ako, dakle, Gospodar prstenova ima prepoznatljivu i žanrovski djelotvornu ikonografiju, onda ta ne može biti nezanimljiva, osim ako sam žanr (zajedno s njegovom ikonografijom) nije kritičaru nezanimljiv. Ona je očekivana, ali ta je njena očekivanost upravo i čini žanrovski efikasnom i žanrovski zaokupljajućom. Nabrajanje ikonografskih rješenja uhodanih u drugim filmovima (Pavičić, primjerice, nabraja: crne konjanike, digitalna čudovišta koja bljuju lavu, kukcolike zlopogleđe…), samo potvrđuje ikonografsku umjesnost ovoga filma, a tvrdnja kako smo ih se toliko “nagledali u filmu posljednjih četvrt stoljeća” samo upozorava na dobru ikonografsko-žanrovsku uklopljenost Gospodara prstenova.

Doduše, iako ikonografski motivi moraju imati stanovitu nužnu tipsku obilježenost, oni – zadržavajući je – ipak podliježu priličnoj varijaciji, i to ponekad traženo inventivnoj varijaciji. Filmovi i njihovi kreatori mogu se razlikovati u maštovitosti kojom variraju ikonografiju i uvode nove a prihvatljive ikonografske elemente, a mogu se i razlikovati u uvjerljivosti i upečatljivosti kojom ih vizualno postavljaju i kontekstualiziraju u filmu. U tom bi se smislu moglo prigovoriti nekom filmu, pa i Gospodaru prstenova, kako mu je ikonografija nemaštovito izvarirana, neuvjerljivo predočena. Vjerojatno Pavičićeva zamjerka ima dijelom taj smisao.

Ali, ako Pavičić prethodno govori o vizualnom bogatstvu i zanimljivosti Jacksonova filma, a ništa ne prigovara uvjerljivosti kreatura te njihovom vizualnom vođenju kroz film, onda se doista ne vidi što bi tu bilo nezanimljivo. Štoviše, kako ikonografska struktura Jacksonova filma ne ovisi samo o ikonografičnosti zlokobnih stvorova, nego o brojnim i raznovrsnim drugim ikonografskim motivima koji skroz protkivaju Jacksonov filma, još se manje čini da ga pogađa argument nezanimljivosti. Film je, naime, ispunjen mitskim ritualima (proglašavanje Froda nosačem prstena; ritual proglašenja Prstenove družine; ritualistička proročanstva i vidjelaštva); potom dojmljivo režiranim ikonografskim akcijskim situacijama (mačevalačke borbe; krizno-progonilačke situacije; sukobi s čudovištima; idilična ljubavna i prijateljska “sjedinjenja”…), a ponajveći je i neporeciv Jacksonov ikonografski prinos u “metafizičkom” monumentaliziranju, odnosno “emocionaliziranju” krajolika, dijelom po uzoru na romantičarsko slikarstvo, djelom na suvremenu fantastičarsku ilustratorsku tradiciju (s njenim glavnim inicijalnim promotorom Frankom Frazzetom).

Sve u svemu, ako Pavičić osjeća da Gospodar prstenova nije u svemu besprijekoran, da ga zasićuje svojom bujnošću i ne uzbuđuje baš uvijek i svime, sigurno na to ima pravo – jer iskazuje svoj zbiljski doživljaj. Ali, ne čini se da je izabrao umjesne argumente u svom nastojanju da detektira razloge za takav svoj doživljaj.