Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

“ČISTI” JE DOKUMENTARAC ONAJ KOJI JE “NEČIST”

Tijekom travnja 1993. Zagreb je bio pod opsadom, opsadom dokumentaraca.

Doduše, riječ je o maloj i dragocjenoj opsadi: u minijaturnoj dvorani Filmoteke 16 u Savskoj 9, Galetino Ki‑No, odvijale su se projekcije najboljih francuskih dokumentaraca što nam ih je donio Francuski institut u Zagrebu. Program je nazvan “100 godina Lumièrea”: željelo se naglasiti kako je film bio začet kao dokumentarac i da je takav dijelom uporno ostao i do danas.

*

Ali, kako to već biva kad je čovjek izložen raznolikim djelima neke filmske vrste, ideja o tome što im je zajedničko i što sve čini da neki film pripada baš toj vrsti a ne nekoj drugoj postaje toliko složena da prijeti postati neuhvatljiva.

I doista, francuski uvodničar u program, povjesničar Jean-Pierre Jeancolas, osoba posebno upućena u francusku, ali i svjetsku dokumentarističku tradiciju, nije mogao ostati samo na ocrtavanju povijesnih tokova, nego je i u svom pregledu morao potegnuti neuhvatljivo pitanje: “Što je to zapravo dokumentarac?”. A kako se s neuhvatljivostima najlakše nosi tako da se bude diskriminator, tj. da se ponešto odbaci a nešto istakne, tako je i Jeancolas utvrdio kako bit dokumentarca nije samo pokazivanje niti otkrivanje, premda je to stalno njegovo “prokletstvo”, nego da je ključ za dokumentarac artikulacija osobnog stava prema stvarnosti. A dokumentaristička artikulacija osobnog stava, drži on, razlikuje se od igranofilmske artikulacije po tome što je nalik esejističkoj. Dokumentarac je pravi, drži on, onda kada je esej.

Doista, razlika između pokazivanja i suvisla priopćavanja vrlo je važna. Film je izumljen da pokazuje, i on snimalački pokazuje, bez obzira na to je li riječ o nesređenom filmskom materijalu ili o sređenom filmskom djelu, je li riječ o dokumentarcu ili o igranom filmu. Načelne razlike javljaju se samo onda kad se filmu namijeni specijalizirana priopćajna svrha i kad se nastoji ustaliti takva struktura koja tu svrhu najdjelotvornije ostvaruje.

*

E sad, problem je povijesne tradicije dokumentarizma da je dokumentarac imao vrlo različite svrhe a u skladu s njima i vrlo različite metode, i snimanja, i organiziranja materijala.

Naime izvorno, dokumentarističkim se smatrao svaki film koji je bio tzv. nefikcijski, tj. neigrani, i koji se pretežno temeljio na pokazivanju zatečena stanja stvari. Jedan povjesničar dokumentarnog filma, Richard Barsam, svoju je knjigu nazvao Nonfiction Film. Ali, tijekom vremena neki su se rukavci tog nonfictiona toliko osamostalili da ih danas jedva možemo držati dokumentarcima, iako možemo priznati da u njima ima mnogo dokumentarizma. Znanstveni i obrazovni filmovi, premda pretežno dokumentaristički utemeljeni, imaju toliko posebnu svrhu i strukturu da ih smatramo posebnom filmskom vrstom, paralelnom dokumentarizmu. Također, osobni i poetski pristup osamostalio se i izdvojio u osobitu vrstu filma – tzv. avangardne ili eksperimentalne filmove. A pokazivačka funkcija postala je dominantna i organizirana u filmskim žurnalima i televizijskim vijestima.

A kad se tako od dokumentarca odvoje osamostaljene nefikcionalne vrste, što nam onda ostaje kao “čisti” dokumentarac?

“Čisti” dokumentarac ima, čini se, šansu opstati kao posebna vrsta samo kad je sustavno “nečist”, tj. kad se u njemu miješaju i pokazivačke i diskurzivne i poetske osobine na nerazlučan način. Kako je i esej u književnosti pomalo “nečista”, odnosno miješana, nefikcionalna vrsta, onda bi, u tom smislu, mogli dati za pravo Jeancolasu: dokumentarac opstaje kao posebna vrsta samo kad ga se osjeća esejističnim, s time da je njegov esejizam ponekad pretežno poetski obojen, ponekad pretežnije diskurzivan, ponekad put pretežnije informativan, ali svagda i ostalo.

Te osobine uostalom dobro demonstriraju francuski dokumentarci u ovom sjajnom programu. Doista su u pitanju dokumentarci koji jesu informativni, ali uvijek se trude biti poetski, a često i problemski diskurzivnim.

Sad, da takav dokumentarac dominira u programu, to i nije neobično, jer su vjerojatno i birani prema tom kriteriju. Ono što francuski kritičari drže “pravim dokumentarcem” – a s njima bi se vjerojatno složili i naši kulturnjaci – očito je ovaj “miješani” oblik esejističke naravi, toliko rijedak na televiziji a toliko uporan u svom povijesnom opstanku.