Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

TEHNICIZAM NA FILMU

Cigareta lebdi u zraku, a dim što ga nevidljivi čovjek uvlači u sebe ocrtava inače nevidljiva pluća, bronhije i plućna krila, da bi svega toga nestalo kad nevidljivi čovjek ispuhne dim u zrak. Žvakaća guma, lebdeći u zraku, mijenja oblik prema otisku nevidljivih zuba koji je žvaču, zatim se napuhava u balon i konačno je nevidljiva usta ispljunu. Ovo su samo neki zabavni detalji iz Memoara nevidljivog čovjeka Johna Carpentera što se upravo vrti po zagrebačkim kinima (1993.), ali i oni su dostatan primjer začuđujućih tehničkih dosjetki, filmskih trikova, tj. pojava posve nemogućih ili posve teških u svakodnevnu životu, a djelotvorno prikazanih u filmu (naravno – iluzivno, prividno). Filmovi, osobito holivudski, kao da su puni takvih štosova: fantastične serije eksplozija, eksplozivnih rešetanja u borilačkim filmovima, transformacija jednih predmeta u druge, nemogućih letova likova, ali i nemogućih promatračkih preletanja preko prizora, iznenađujućeg snimateljskog i scenografskog opremanja filmova…

Prema općoj prosudbi – osobito kritičara zasićenih repertoarom, zamorenih izvjestitelja sa svjetskih festivala, buntovnih sineasta, ali i redovitih gledalaca filmova – suvremeni, osobito holivudski, film pun je trikova, filmovi su puni tehničko‑stilskog blještavila. Tehnicizam kao da je dominantnom modom, a kako već biva s modom, doživljava se prešutnim pritiskom na svakoga tko želi opstati na filmskome tržištu, biti u toku s trendovima.

Gotovo da se može odrediti datum pojave ovog najnovijeg tehnicističkog vala. Premda najavljen Kubrickovom 2001. – Odisejom u svemiru, pravo mu je rođenje u Lucasovim Ratovima zvijezda, odnosno u Lucasovu utemeljivanju uslužnog poduzeća za trikove nazvanom Light and Magic Limited. Premda je oduvijek bilo naprava i trikova u filmovima, bit je novih naprava u tome što su tehnološki neizmjerno složenije pa su efekti uvjerljiviji, ostvarujući tu složenost bilo kompjutorski programiranim upravljanjem bilo rješavajući probleme kompjutorskom animacijom i kompjutorski vođenom elektroničkom obradom. Posrijedi je pravi evolucijski skok uvjetovan primjenom kompjutora na filmu i televiziji.

Zasićeni pratitelji trendova smatraju da ova tehnicistička moda nameće infantilizam, dominaciju blještavih površnosti i prolaznosti na račun trajnijih doživljajnih vrednota klasičnog i ranomodernističkog filma. Zaboravljaju, međutim, koliko je i taj prigovor zapravo modni, i to vrlo duge povijesti: prigovori filmu kao tehničkom izumu i umjetnosti kojom vlada tehnika prigovori su koji film prate od njegova izuma.

Film je, naime, i sam tehnicistički i scientistički izum i ostao je, dijelom, time stalno obilježen. Najznačajniji datumi njegove povijesti datumi su tehnološkog usavršavanja (npr. uvođenje zvučnog filma, filma u boji) odnosno datumi demonstracija zapanjujućih stilističkih mogućnosti (kao u ranom avangardnom filmu, sovjetskom revolucionarnoj retoričnosti, modernističkim “novim valovima”…). Zapravo, filmske umjetnosti ne bi uopće bilo bez ovog tehnicističkog trenda; upravo njemu povijest filma duguje sav onaj raspon mogućnosti i vrhunce suptilnosti i kompleksnosti ostvarene u iznimnim filmovima.

Dakako, šire uvođenje tehničkih novina ima svojih zakonomjernosti. U prvome redu povlači određenu “epidemiju” danih postupaka, zaraznu pomodnost čija je svrha upravo u proizvodnom, ali i recepcijskom, gledalačkom, udomaćivanju novih naprava, postupaka i efekata. U drugome redu, isprva povlači stanovitu stilsku primitivizaciju, jer se iznova valja duhovno snaći u novoiskrsnulim tehničkim mogućnostima, s tim da je ta primitivizacija izravno razmjerna opsegu mode.

Ali, sve su to polazne i prolazne faze. One, doduše, mogu imati i kobnih posljedica za neke stare stilske trendove, ali služe upravo kao temelj novom stilskom poletu, novim oblicima i stupnjevima istančanosti i složenosti.

K tome, najnovija, postmodernistička tehnološka revolucija u filmu, za razliku od prethodnih, čini mi se neobično zrelom: tehnicizam je ovdje posve u službi mašte i njega promiču uglavnom visoko kultivirani redatelji. Ako i jest moda, nije primitivna moda, moda bez istančanosti. Prije nego o revoluciji, riječ je ovdje, čini mi se, o utemeljivanju nove klasike, a klasika uvijek cijeni tehniku, vještinu, poznatu metodu, jer joj je zadaćom svladavanje složenosti i postizanje istančanosti čija je vrijednost opće, a ne samo ezoterijske, kulturne naravi.