Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

KOJI JE FILM “NAIVAN”?

Velik dio gledalaca filma King‑Kong reći će da je to – naivan film. Kad su pitali kako im se sviđa Povratak otpisanih, dobar dio gledalaca rekao je da im je to pomalo naivna serija. A čini se da se nitko neće nimalo dvoumiti da kaže kako je znanstvenofantastična serija Svemir 1999, što se prikazuje u TV emisiji “Nedjeljno popodne”, naivna.

Kad se dobar dio ljudi slaže u procjeni naivnosti, zanimljivo je razvidjeti na kojoj to osnovi čine. Što je u nekom filmu “naivno”?

Prvenstveni je znak naivnosti, čini se, predvidjivost. Predvidljivost fabularnog razvoja, predvidljivost obrata u radnji, predvidljivost tipova junaka i njihova ponašanja, predvidljivost govornih iskaza itd.

Predvidljivo je ono na što smo se navikli, što se uporno ponavlja od filma do filma. Kao što u svakodnevnoj prilici ulaska kroz vrata u sobu točno znamo rutinske postupke koje će čovjek učiniti da taj ulazak uspješno izvede, tako i u “naivnim” filmovima točno znamo što sve i kako se mora nešto odviti da bi se određeni tip filma uspješno priveo kraju. Te proširene, ponavljane i predvidljive prikazivačke situacije nazivamo stereotipima. “Naivni” filmovi su filmovi nakrcani stereotipima.

Po vladajućim mjerilima, stereotipnost filma, njegova “naivnost”, drži se lošom osobinom, dokazom manje vrijednosti filma. Reći za film da je “naivan” znači pokuditi ga. Redatelje koji se služe stereotipima kao i gledaoce koji u tim stereotipima uživaju, držimo priprostima, neobrazovanima, vulgarnima.

U suvremenoj kinematografiji postoji, međutim, jaka struja dovođenja u sumnju takvoga odnosa prema naivnosti.

Kad već uzimamo u obzir film strave i njegove “naivnosti”, na projekciji nagrađenih reklamnih filmova iz Cannesa prikazana je duhovita reklama za neke čokolade koristeći stereotipe iz spomenutog filmskog žanra. Film Doktor Divjak koristi se naivnostima stripa po kojem je rađen, kao i stereotipima avanturističkih filmova kakvi su svojedobno bili filmovi o Tarzanu. A i znanstvenofantastični Zvjezdani ratovi upravo su svi sazdani od razvijenih naivnosti toga žanra.

Mnogi suvremeni redatelji uživaju u svjesnoj obradi tradicionalnih stereotipa, uživaju u “naivnosti”, nalazeći u njima inspiraciju i očito ih poštujući. Nisu oni jedini. I među nekim filmskim teoretičarima i kritičarima postoji već duže pravi afinitet prema stereotipima i naivnostima, te se i povjesničari i teoretičari sve više obraćaju onim povijesnim filmovima koje su do nedavno zanemarivali u prilog razglašenim umjetničkim djelima.

Dakako, sve ovo podrazumijeva promjenu temeljnog vrijednosnog odnosa prema stereotipima. Stereotipi se više ne drže “protuumjetničkim”. Uviđa se da filmovi nisu “naivni” samo iz neznanja, već da u toj naivnosti, u poštovanju i prosljeđivanju stereotipa leži poseban stav prema životu, posebna filozofija, da je u pitanju kultura sazdana na drugačijim načelima nego ona u kojoj je osnovni postulat inovativnost i umjetnička vrijednost. Današnji poštovatelji naivnosti to uviđaju i s nostalgijom pokušavaju oživjeti oblike i premise te drugačije kulture.

Naravno, od svoje kulture pritom ne mogu pobjeći, ali ipak pokazuju osobinu donedavna gotovo nepoznatu: transkulturalnu toleranciju, sposobnost da se uvažavaju kulture različitog tipa od svoje vlastite.