Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

PRIKRIVENA ELIPSA

U Ozuovu filmu Kokoš na vjetru nalazimo postupak koji je dosta čest u filmu, ali kod Ozua ima posebnu ulogu. Riječ je o jednoj vrsti, uvjetno je nazovimo, zamaskirane elipse.

Elipsom nazivamo ispuštanje nekog dijela prizornog zbivanja pri njegovu praćenju, dijela koji nije nužan da bismo razumjeli tijek i cjelinu praćena zbivanja. O ispuštenu dijelu možemo zaključiti na temelju onih krajeva zbivanja koji su ostali vidljivi na ekranu. Nije nužno, na primjer, pokazati cijeli uspon nekog filmskog lika dugačkim stepenicama: dovoljno je pokazati početak penjanja i završetak penjanja. O ostalom dijelu zbivanja znat ćemo a da ga i ne promatramo. Takva ispuštanja su očita, i možemo ih nazvati očitim elipsama.

Postoje, međutim, ispuštanja koja su zamaskirana, prikrivena praznim kadrom. Npr. u Ozuovu filmu pratimo junakinju kako ide prema kameri ulicom i skreće u prolaz za koji, iz prethodnog dijela filma, znamo da vodi do njezinog stana. No, umjesto da kamerom prati junakinju kako ide prolazom do stana, redatelj nas ostavlja da još neko vrijeme gledamo praznu ulicu iz koje je naša junakinja iščezla, a tek onda skače na junakinju koja je u međuvremenu već ušla u svoju sobu. Praznu ulicu smo gledali svega tri-četiri sekunde: da smo junakinju pratili u cijelu njezinu kretanju do stana, to bi možda uzelo minutu i više filma. Tako se s tri‑četiri sekunde prazne ulice može zamaskirati više od minute, pa i mnogo više, ispuštene radnje. Takvo ispuštanje radnje koje je “zamaskirano” praznim kadrom možemo nazvati prikrivenom ili zamaskiranom elipsom.

Takvo maskiranje je moguće zato jer kadar praznog prizora iz kojeg je netko izašao ili u koji će tek ući i nema drugu ulogu nego nagovijestiti kako se izvan kadra nastavlja odvijati određena radnja. Kako je sam takav prazni kadar neinformativan, jer se ništa u njemu ne zbiva, nema potrebe da traje dulje nego što je potrebno da shvatimo njegovu maskirnu, označavajuću ulogu. Zato i vrlo kratak prazni kadar može zamaskirati ispuštanje i vrlo velikih dijelova poznate radnje, kao što i duljina ispuštene radnje može biti različita, već prema potrebi.

Takve zamaskirane elipse vrlo su česte u filmovima i, poput većine ostalih elipsa, imaju zadatak ekonomizirati filmsko izlaganje, osloboditi ga suvišnosti.

No, hoće li izabrati baš taj tip elipse i kako će ga uskladiti s drugim filmskim postupcima, to ovisi o sklonostima i stilu režisera.

Ozuova elipsa po nečemu je vrlo karakteristična za Ozuov stil. Naime, Ozu je sklon pokazivati prazne prostore, posebno hodnike, sobe, prolaze, ulice, tj. prostore u kojima trenutačno nema nikoga jer se ljudi nalaze u susjednim prostorima. Ta je sklonost općenitije naravi: Ozu gotovo uvijek prati duboka duševna zbivanja koja se tek naslućuju na mirnoj površini, pa je i takvo prikazivanje života posredstvom trenutačno praznih i mirnih prostora u potpunosti u duhu njegova stila. Nije se, zato, slučajno opredijelio baš za spomenutu vrstu elipse, zamaskiranu elipsu u kojoj gledamo prazan miran prostor umjesto radnje, kao što nije slučajno uzeo baš radnju na ulici da na nju primijeni ovaj tip elipse. Taj je izbor uvjetovan Ozuovim filmskim nazorom na svijet.