Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

KLASICIZAM NA FILMU

Na temelju grube ali djelotvorne podjele u stvaralaštvu Luchina Viscontija možemo izdvojiti dvije struje filmova: jednu neorealističku i drugu klasicističku. U neorealističke filmove ulaze Opsesija, Zemlja drhti i Rocco i njegova braća, a u klasicističke Senso, Gepard, Sumrak bogova i Uljez…

Ima u karakterizaciji ovih dviju struja nešto iznenađujuće, a to je naziv “klasicizam”. Što bi to bio “klasicizam” na filmu? Za klasicizam u književnosti i u likovnim umjetnostima znamo, ali to je povijesni stil vezan uz svoje razdoblje i uz ondašnje umjetnosti: teško je zamisliti kakav bi on bio danas i još k tome u filmu.

Pa ipak, takva karakterizacija Viscontijevih filmova ne čini se nimalo neprikladnom. Očigledno se moramo pitati što je to opće u klasicizmu što se dade primijeniti i na film?

Književni i slikarski klasicizam sedamnaestog stoljeća težio je obnovi klasičnih vrijednosti pod kojima je razumijevao značajke antičke umjetnosti kako su ih doživljavali u povijesnoj retrospektivi sami stvaraoci sedamnaestog vijeka. Po navodima povjesničara estetike Poljaka Tatarkiewicza, u pitanju su bile sljedeće vrijednosne norme: klasičnim se držalo ono djelo koje je poštovalo jasno normirana pravila umjetničkog stvaranja, težeći u tome biti savršeno, bez propusta. Klasična djela su težila prikazivanju stvarnosti, ali na selektivan način nadziran pravilima i normiranim tematskim ciljevima. A teme kojima se klasično djelo izdvajalo morale su biti uzvišene, monumentalne, velikog raspona, s naglaskom na moralnim problemima.

Sve ove značajke, bez iznimke, nalazimo jasno uobličene i u Viscontijevim klasicističkim filmovima.

U svim tim filmovima moralni problemi su u prvome planu. Birajući u pravilu sredinu tzv. “viših društvenih klasa”, plemićkih i buržoaskih, čijim ponašanjem rukovode često krute i ustaljene tradicijske norme, moralni problemi dobivaju neku ritualnu zaoštrenost, pokazujući se daleko sudbonosnijima no što bi to bili u drugačijim društvenim okolnostima. A još k svemu tome, Visconti često bira prevratna povijesna razdoblja, koja moralnim problemima daju stanovit epohalan značaj, stanovitu mjeru povijesne sudbonosnosti.

Tematsku monumentalnost Visconti popraćuje nastojanjem da uobliči obrazac režijskog monumentalizma i savršenstva. Njegova likovno krajnje dotjerana scenografija i kompozicija kadra, stanovita brižljiva sporost i preciznost u kretanju kamere, trajanju kadra i u smjeni kadrova kao da žele standardizirati pravila po kojima će se na prvi pogled prepoznati “klasičan” režijski postupak među neuzvišenim postupcima “neklasicističkog filma”.

Iz tih tematskih i režijskih značajki proistječe onaj nepogrešiv dojam o preciznosti, savršenosti i monumentalnosti Viscontijevih filmova, dakle dojam o izrazito klasicističkim osobinama.

Voljeli mi te osobine ili ne, Viscontiju se ne može poreći da je velik, svakog poštovanja vrijedan, utemeljivač filmskog klasicizma i da će njegovo filmsko stvaralaštvo ostati primjerenim uzorkom za svaki dalji mogući klasicizam.