Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

OBIČAJI PRI GLEDANJU FILMA

Mi ni ne pomišljamo na to da je način na koji gledamo film rukovođen dosta čvrstim kulturalnim pravilima. Toga postajemo svjesni tek kad netko naruši pravila ili kad odemo u neku stranu zemlju u kojoj vladaju drugačiji običaji pri gledanju filma.

Recimo, u nas nije običaj, niti je pristojno, da se u toku projekcije ljudi šeću. Zakašnjeli gledaoci koji dižu cijeli red dočekuju se s prigovorima i nervozom, a u toku projekcije gotovo da i nema kretanja među publikom, s izuzetkom onih koji u rijetkim prilikama napuštaju kino jer su nezadovoljni filmom.

U Americi je situacija posve drugačija (sedamdesetih godina). Ondje se u većinu kina može ući kad se želi, dakle i usred filma. Smetat će se gledaocima koji već gledaju film, ali će ovi to držati normalnim i trpjet će bez pogovora. Za vrijeme filma ljudi će se dizati i odlaziti bilo u zahod bilo da kupe nešto za grickanje, i vraćati se. Takvo je ponašanje u nas nezamislivo, ne samo zato što nema tehničkih pogodnosti koje prate takve običaje, nego zato što bi takvo ponašanje bilo izrazito nepristojno, protiv pravila ponašanja.

Slično je i s javnim načinima reagiranja na film. U nas se film gleda uglavnom šutke. Kad se plješće, čini se to uglavnom ironično, kad je film slab ili na slabim mjestima. Film se ne komentira naglas, to nije pristojno. Jedino fakini koji namjerno narušavaju običaje znaju komentirati naglas.

U Americi ljudi reagiraju drugačije. Ondje se često plješće impresivnim mjestima na filmu, i to s oduševljenjem, s odobravanjem. Uživljeni gledalac često će naglas komentirati zbivanje i nitko to neće smatrati prekršajem.

Te razlike u običajima pri gledanju filma mogu se uočiti i na povijesnoj razini.

Na primjer, u vrijeme nijemog filma bio je ponekad običaj da operater naglas komentira filmove i tako upućuje publiku tko je tko na platnu, kakve su rodbinske i druge veze među likovima, što se zapravo zbiva na ekranu i kakve će to imati posljedice.

Uvođenje zvučnog filma učinilo je takvo komentiranje besmislenim jer je sam film davao komentare, i tako je operaterovo komentiranje odumrlo. To odumiranje bilo je nepovratno: danas je nezamislivo da film gledamo uz pomoć operaterova komentara, čak i kad se radi o nijemom filmu što ga gledamo u kinoteci.

Međutim, običaji ne variraju samo od jednog povijesnog razdoblja do drugoga, niti samo od zemlje do zemlje, već i od kina do kina. U Zagrebu postoje “zabita” kina u kojima se sreće tzv. “niži” stalež, npr. kino “Romanija”. A postoje i “otmjenija” kina poput “Balkana” (potom “Europe”), “Zagreba” i “Jadrana” u kojima pretežu oni sa srednjim i višim društvenim statusom. U skladu s društvenim statusom i ponašanje je drugačije. U kinu “Romanija” nesmiljeno se grickaju koštice, često se glasno komentira filma, a i češći su ulasci i izlasci za vrijeme projekcije. U kinu “Balkan” toga nema, ili ima samo iznimno.

Postoji dakle i društvena diferencijacija među kinima.

Sve su te pojave, svi ti običaji, prvenstveno sociološki važni i njihovo bi istraživanje vjerojatno dalo neobično zanimljivih spoznaja. Takva istraživanja, međutim, ne bi bila nevažna ni filmologiji. Budući da se filmovi ipak rade za publiku i za kulturalno pretpostavljene načine primanja filma, bilo bi zanimljivo vidjeti da li običaji pri gledanju doista imaju neke veze sa strukturom filma i kakve su te veze, ako postoje.

Sve su to još nenačete teorijske mogućnosti i na polju sociologije i na polju još nepostojeće sociofilmologije. Ti problemi tek čekaju svoje istraživače.