Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

PRETAPANJA U NIJEMOM FILMU

Svi oni koji su gledali Veselu udovicu, film Ericha von Stroheima, i uspjeli se na trenutak otrgnuti od duhovitih i dinamičnih zbivanja, mogli su biti zatečeni danas posve neuobičajenom upotrebom pretapanja, tj. postupka kojim jedna slika nestaje a druga se istodobno pojavljuje na njezinu mjestu.

U Veseloj udovici Stroheim upotrebljava pretapanje da bi prešao sa šireg plana na uži, najčešće sa srednjeg plana ljudi na polublizi ili blizi, i to unutar jedne scene, tj. unutar jednog te istog zbivanja, na istom mjestu i u istom vremenu.

To se posve kosi s upotrebama pretapanja kakve su se kasnije uobičajile. Pretapanje se kasnije koristilo kao oznaka prelaska iz sekvence u sekvencu ili iz scene u scenu, dok su se smjene kadrova unutar scene odvijale pomoću reza, tj. naglom smjenom kadrova.

Pitanje je zašto se Stroheim pretapanjima ne koristi za prelaske iz sekvence u sekvencu, nego za vezivanje kadrova unutar scene.

Sudeći samo po ovome filmu, mogli bismo istaknuti dva opća razloga.

U prvome redu, sekvence se u ovom filmu razdvajaju na drukčiji način nego u kasnijim zvučnim filmovima. Sekvence se smjenjuju pomoću zatamnjenja kombiniranog s pojavom međunatpisa koji nam daju obavijesti o promjeni radnje i promjeni mjesta i vremena. Uz tako standardizirane prelaske između scena i sekvenci pretapanje je moglo dobiti posve drugu funkciju.

Ono je dobilo isključivo poveznu funkciju, a ne kombiniranu, povezno‑razdvajajuću funkciju kakvu imaju prijelazi između sekvenci a kakvu je dobilo i samo pretapanje u kasnijim filmovima. Zašto je dobilo poveznu funkciju može se dosta pouzdano nagađati.

U vrijeme kad je Stroheim snimao Veselu udovicu, tj. 1925. godine, upotreba reza još se, očito, nije posve udomaćila. Rez se još uvijek držao prešokantnim prijelazom, osobito ako je bilo u pitanju tek mijenjanje plana, tj. približavanje likovima u filmu ili udaljavanje od njih. Budući da je kamera bila uglavnom nepokretna, približavanje se nije izvodilo kontinuiranom vožnjom naprijed, već skokovitom promjenom mjesta snimanja. Da bi se taj skok “ublažio” i da bi se izbjegao rez, upotrebljeno je pretapanje kao oblik “lakšeg” prijelaza.

Naravno, nama danas pojava pretapanja umjesto reza prije naglašava prelazak nego što bi ga ublažavala, jer smo mi danas naučeni na rez; kad se javlja unutar scene, mi ga i ne primjećujemo. Kad se, međutim, u suvremenom filmu ipak javi pretapanje umjesto reza unutar scene, onda to osjećamo kao naglasak, stilizaciju. Na primjer, u filmu Osuđeni na smrt je pobjegao Robert Bresson kontinuirane kadrove unutar scene ponekad povezuje upravo pretapanjem; namjera mu je, međutim, donekle razdvojiti vezane kadrove i pomalo irealizirati zbivanje.

Funkcija pojedinih filmskih postupaka očito u velikoj mjeri ovisi o općoj standardizaciji postupaka i funkcija u određenom filmskom razdoblju. Kasnija funkcija reza odgovara ranijoj funkciji pretapanja, a kasnija funkcija pretapanja odgovara ranijoj funkciji međunatpisa. Ono što je zajedničko jest isti funkcionalni kontrast između vezivanja unutar scene i razdvajanja između scena.

Povijest filmskih stilova često se svodi upravo na promjenu postupaka pomoću kojih će se neke standardne funkcije realizirati.